....Jedan trenutak

Vjetar puse, nosi sve pred sobom, dok posmatram mlado stablo breze kako se povija pred njim i pored njega divlju jabuku, staru ko zna koliko. Sigurno stariju od mene, dok posmatram cesmu koju je nekada davno napravio neki predak moj, a obnovio did moj.
Dok, samo licem znan mi, covjek uzima abdest, gore je spomenik, stari, dole je grad, dole je rijeka.

Pecali smo po cijeli dan, moj rodjak i ja, dok nas majka ne bi dozvala, da pojedemo nesto, nesto sto je na peci znala tako fino napraviti. Sam nacin pripreme je za mene poseban dozivljaj bio. Uzme tepsiju, stavi domaceg masla, sve ubaci u pec, da se masnoca zagrije i onda izvadi tako zagrijano ulje i preko njega prelije smjesu od kukuruznog brasna, zelja, soli i vode i vrati nazad. Dok se mi pogledamo, donese domace kiselo mliko koje je uvijek jace kisilo i ukusnije bilo od bilo kakvog kupovnog. U to je i livaca gotova, razkrizila bi je zacas i onako tople komade u nase tanjire stavljala.

Pamtim osmijeh na njenom licu dok nas posmatra dok je jedemo, dok nestaje cijela tepsija ispred nas. Taj sjaj u ocima, svijetloplavim ocima i kad did udje u kucu i vidi nas kako masnim rukama, zanemarujuci escajg, uzivamo u istoj.

Did je volio to isto kiselo mliko i znao bi sjesti pored nas i namjerno "brkove" od mlika praviti na licu da bi nasmijao i nas i da bi zajedno sa nama uzivao u mliku i livaci.

Mi smo voljeli kada bi on majki govorio daj djeci pekmeza, nek naspu po livaci, nek zaslade. Majka bi se samo nasmijala, kad god udjemo u kucu, kad god je vidimo, imala je taj neodoljivi osmijeh.

Jedem livacu koju je strina napravila, odlicna je, pravi je na isti nacin. Nudi me kiselim mlikom i sve je tu, samo nema osmijeha, ni glasa, macka stoji na simsu prozorskom i posmatra di je sidila ona koja ju je godinama hranila.

Vec danima se macka cudno ponasa, scucurena i uplasena osjeti zivotinja da nema njenog skrbnika. Psi su lajali satima dok je tijelo odlazilo niz cestu. Krevet je ostao prazan.