Put ka sreći II.
-Moram li stvarno ići?-
-Moraš.-
-Zašto?-
-Ne znam. Znam da moraš.-
-Ne znam ni Ja. Mogu ti reći samo zašto NE moram ići.-
-Vratit ćeš Se.-
-Znam. Ali, svejedno ne želim ići.-
-Ipak MORAŠ.-
-Ne želim Se MORATI vraćati.-
-Tvoj život ne činim samo ja.-
-Život je inspiracija. Ti si Moja inspiracija.-
-Zašto onda ne napišeš tu Pjesmu već jednom?-
-Gitara Mi je predaleko.-
-Glazbu stvaraš kasnije. Riječima.-
-Imam Je u glavi. Hoćeš li Je zapamtiti ako ti Je sada izrecitiram?-
-Možda. Ovisi.-
Nije pitao o čemu. Zatvorio mi je usta poljupcima. Nisam Je nikada čula. Nikada poslije.
***
Bljesak Svjetlosti. Dlan moje lijeve ruke još se uvijek nalazio u ruci mog neobičnog Suputnika.
-I onda je otišao.- završio je umjesto mene.
-Da; bilo Mu je to prvi put da Se nije vratio.-
-Sigurna si?-upitao je.
I TADA SE S V E VRATILO...
...kiša, oluja, sijevalo je, grmjelo...Njegova je gitara još ležala na rubu moje postelje.
Netko mi je iznenada zalupao na vrata. Otvorila sam; bio je to onaj isti moj Prijatelj koji je oduvijek želio postati nešto više. Ušao je, mokar do kože. Sjedili smo u dnevnom boravku kad je nestalo struje. Zapalila sam prvu Svijeću koja mi je došla pod ruke, jednu od onih crvenih, kao i noć prije.
"Ne sviđa Mi se kako te gleda."
Osjetila sam Njegovu prisutnost prije nego se materijalizirala pred mojim očima. Ušao je Taman i Mračan i Grub; nimalo nalik na Sebe samog. Njegov je pogled zastao na crvenoj Svijeći. Vatra Mu je zaplamtjela u tamnim, tamnim zjenicama...
Udario je prvo po njemu, zatim po Svijeći. Izvukao me van prije nego sam se snašla, usprotivila Njegovoj suludoj, neopravdanoj Ljubomori. Kiša je lijevala; strpao me u auto. Luđački je vozio po skliskoj, uskoj cesti, sav izvan Sebe. Molila sam Ga da stane, prestane, pokušavala Mu objasniti da nije sve onako kako se čini da jest... Nije slušao, dodavao je gas...
...vrijeme je usporilo; gledala sam kako je auto skliznuo s ceste, kako se okrenuo jednom, pa još jednom...pa još jednom...vidjela sam da sam ispala negdje između tih nekoliko prevrtanja... On je ostao unutra...On je izgorio u agoniji, i čitav je Svemir izgorio s Njim...
NEEEEEEEEEEEE...!....
***
Vratio me u stvarnost, zagrlivši me. Tresla sam se od šoka, nevjerice...pa ipak, bio je to On, onaj isti On, stvaran, opipljiv i ŽIV.
-Oprosti Mi...-šaputao je mrseći mi kosu, ljubeći mi mokre kapke i usne, nestvarno...kao onda. Tisuću godina prije.
-Što Ti trebam oprostiti?-
-Ne mogu ostati. Više Se ne mogu ni vraćati.-
Šutjela sam. Šutjeli smo.
-Znači da nije bilo stvarno.-rekla sam nakon što je minula cijela jedna Vječnost šutnje.
-Jest. Sve je bilo stvarno. Najviše Vrijeme koje je proteklo. Ono je bilo najstvarnije. Ti si bila stvarna.-
-A Ti?-
-BIO Sam stvaran. A sad Sam Sjena Sjećanja. Obećao Sam ti da ću Se vratiti, sjećaš se?-
-Obećao Si da ćeš ostati, kad Se vratiš. Zauvijek.-
-Tada nisam znao da ću morati ponovno otići...-
Jedino što sa željela u tom trenutku bilo je umrijeti kao On... UMRIJETIKAOON...UMRIJETIKAOON...
-"Mnoge vode ne mogu ugasiti Ljubav, niti je rijeke potopiti, jer Ljubav je jaka kao Smrt, a Ljubomora tvrda kao grob..."-rekao je.
-Pjesma nad pjesmama.-rekla sam ja, dok su rijeke i oceani klizili mojim licem.
-Ali, toliko lošija od naše Pjesme.-
-Nikad dovršene.-
-Je li zato bila manje stvarna?-
-Zašto me ne povedeš sa Sobom?-
Nekoliko je trenutaka šutio, zatim odgovorio, zagledan u Daljinu:
-Tvoj život ne činim samo Ja.-
-Život je Inspiracija; Ti si bio moja inspiracija.-zaplakala sam jače, grčevitije.
Obuhvatio mi je lice dlanovima:
-Onda se vrati i završi Pjesmu.-
-Sama?-
-Sama. Oprosti Mi, molim te...-
Vlak je i dalje jednolično klizio prugom. Blistavo, plavo Nebo iznad nas protezalo Se u Beskraj. Sada smo i mi nekome bili samo neznani Putnici, na Svome putu u Daljinu.
***
Možda je izlišno pričati o tome što se dogodilo kasnije. Kako sam se ipak vratila, jer je to -naposljetku- jedina svrha svih naših odlazaka. Kako sam ipak nastavila živjeti bez Njega i kako sam shvatila da smo u stanju preživjeti i naizgled nemoguće...kako sam dovršila našu Pjesmu, bez obzira što je nikada nisam zapisala. Imam Je u glavi, negdje postrani, za svaki slučaj. Kao podsjetnik na jedno davno Vrijeme, Njeno Vrijeme. Kao podsjetnik na to da sam živjela i prije, imala dugu, tamnu kosu i voljela Njega...Kao podsjetnik na to da sam živjela...doživjela... i preživjela.
Dovršila sam našu Pjesmu, i tek tada sam Ga zaista bila spremna pustiti da ode. Nastaviti svojim putem. Tamo daleko, prema Daljini. U onoj istoj crnoj svili.
"Ne govorite mi više moju povijest,
i sve dnevne ljude, i sve stare stvari.
Jer će moja vila samca cilju dovest',
a on više neće biti Onaj Stari."*
*XVI. Kolajna, Ujević
dva, tri stiha na dar (pristaju uz tvoje ime)
Čini mi se da sam oduvijek zaljubljena u tebe.
Prvi snjegovi zazivaju prošlost,
izgladnjele, slijepe snove.
Neka bude Mrak.
Svira jazz.
Zamišljam...
da si tu,
da ništa nije onako kako jest.
Čini mi se kao da već osjećam tvoje prste
kako mi prolaze kroz kosu, klize licem,
spuštaju se
vratom,
tijelom.
Ne usuđujem se otvoriti oči,
samo da ne iščezne ta slatko-gorka obmana.
Nije stvarno. Ja to znam.
Ali, to je sve što imam
u mutnoj, studenoj noći,
dok si fizički prisutan negdje drugdje,
ali ti misli lutaju...neposlušne, neuhvatljive.
Kao da nikada nisam bila zaljubljena u tebe, vraćam
te natrag.
Ipak pripadaš drugoj.
Ovaj je grad podjednako moj
kao i njen,
ali više ništa drugo nisam spremna
dijeliti s njom.
Čak ni u mislima.
Prstima oduvijek posežem u prazno:
da me voliš, zar ne bi noćas
i tijelom bio ovdje, sa mnom?
Prve pahulje kao moja prošlost
u fragmentima, nezaboravna.
Samo neka svira jazz (iako mi je tako davno
bilo šesnaest);
ja sam vjerna jednom obećanju.
Neka samo kazaljke brzaju,
ja imam dovoljno vremena.
Ti si naviknut (iz)gubiti se u magli,
ali ja, ja nisam navikla (iz)gubiti.
Samo neka svira jazz.
Mislim noćas na tebe. Cijelu noć.
Nazdravi sjenama.
Znaj da i ja podižem čašu za tebe, sama,
na drugom kraju svemira.
*Sretan ti rođendan
put ka sreći
"predugo...prebolno...previše stvarno...previše živo..."
Kroz prozor vlaka odsutnim sam pogledom promatrala nepoznat pejzaž, more zelenila, obasjan ranojutarnjom Svjetlošću, a skup čudnih, nepoznatih glasova u mojoj glavi nije prestajao šaputati, iznova i iznova...
"predugo...prebolno...previše stvarno...previše živo..."
Bježala sam, bilo je jasno kao dan, samo još uvijek nisam bila načisto - od koga. Dijelila sam kupe s još dva putnika; sa sredovječnom gospođom ovijenom oblakom napadnog parfema i s mladićem, nešto starijim od mene, koji se nalazio u nekom svom filmu. Gospođa je čitala knjigu, ja sam zurila u Daljinu. Tišinu je remetilo samo jednolično kretanje vlaka.
"predugoprebolnoprevišestvarnopreviše živo!"
Sve brže i brže... Obuhvatila sam glavu dlanovima i sklopila oči, osjećajući kako mi u sljepoočnicama bubnja...
Moji suputnici kao da ništa nisu primijetili. Gospođa je i dalje čitala svoj ljigavi ljubić, a mladić je nepomično zurio u jednu točku, gotovo ne trepćući. Bol u mojim sljepoočnicama postajala je sve dublja, intenzivnija, stvarnija; glasovi sve glasniji...Prije negoli sam shvatila što se ustvari sa mnom događa, ponovno sam bila TAMO; ovaj put kao Promatrač.
Hrpetina školskih udžbenika zaboravljena na mom pisaćem stolu. Ružičasta boja zidova, jastuka, zastora; prijekorni pogled medvjedića s vrha police, tiho otkucavanje sata u pozadini, moja tamna kosa rasuta po postelji, Njegove usne koje gladno istražuju svaki centimetar moje kože...
Sve je tako nalikovalo na drhtavi plamen svijeće: nestvarno i...prolazno. Kroz poluotvorene kapke činilo mi se da Svjetlost pleše u Sjenama; osjećala sam Njegovu težinu na sebi i Njegov miris, nestvaran i...prolazan.
Zatim sljedeća scena, ljeto i oluja. Sijevanje munja, pucanje gromova i zavjesa od kiše. Luđački je vozio po skliskoj, uskoj cesti, sav izvan Sebe. Molila sam Ga da stane, prestane, pokušavala Mu objasniti da nije onako kako se čini da jest... Nije slušao, dodavao je gas...
...i onda, kočenje...moj vrisak...jedan, pa još jedan...cijeli svijet se okrenuo naglavačke...jednom...pa još jednom...pa...udarac...zatim muk...MUK.
"predugo...prebolno...previše stvarno...previše živo...predugo...prebolno...previše stvarno...previše živo...PREDUGOPREBOLNOPREVIŠESTVARNOPREVIŠEŽIVO!"
Prenula sam se kao od sna. Kao iz noćne more. Čelo su mi orosile kapljice znoja. Vlak je stao; ona je gospođa ustala, užurbano skupljajući stvari, zatim zauvijek izašla iz kupea i mog života istodobno...ostalo nas je dvoje.
"predugo...prebolno...previše stvarno...previše živo..."
Ponovni pogled unatrag. Kao da je prošlo stoljeće...tisućljeće. Ne tek nekoliko dana, kad me je iz Mraka kome probudila Svjetlost koja je na sablasno bijelim zidovima plesala u Sjenama. I onda su mi rekli da je otišao. Tek tako. Čak bez onog formalnog 'zbogom'.
NE.
Cijeli svijet se rasprsnuo kao da je od stakla. Nebo se srušilo, rijeke i oceani presušili, cijeli Svemir izgorio u agoniji. Trčala sam u očaju i nevjerici; crna je svila na meni šuštala...Vjetar je urlao kroz krošnje; ponovno je sijevalo i ponovno je grmjelo...i ponovno se sručila kiša. Identično onoj noći. Vrištala je cijela priroda; vrištala sam i ja, na koljenima, prstiju zakopanih u vlažnu, hladnu, crnu, crnu zemlju. Crnu poput Smrti. Vjetar me šibao mojim vlastitim mokrim, zmijolikim pramenovima po licu; crna svila je šuštala i šuštala...Htjela sam nestati. Istopiti se poput voska. Umrijeti kao cijeli Svemir, kao On - u agoniji... UMRIJETIKAOON!...
Sve se zavrtjelo u Krug; sve je zaplesalo oko Njega i mene taj bjesomučni, luđački ples...
"...PREDUGOPREBOLNOPREVIŠESTVARNOŠREVIŠEŽIVO..."
Ponovni bljesak Svjetlosti i lelujanje zlatnog žita u Daljini. Blistavo, plavo nebo iznad mene...proteže se u Beskraj...Tamo Gdje Je On...ne shvaćam...ne razumijem...zašto sam ja još uvijek TU....
"...PREDUGOPREBOLNOPREVIŠESTVARNOŠREVIŠEŽIVO..."
I onda, glasovi se naglo utišavaju, gube se u nekim neznanim predjelima moje svijesti...Mladić pored mene lupka nogom u ritmu u kojem su mi još do maločas šaputali!...
***
Bio mi je tako poznat; bila sam sigurna da sam ga negdje nekad već vidjela. Imao je tamnu, kovrčavu kosu i duboke tamne, tamne oči... Sve je na njemu djelovalo Tamno i Mračno, uostalom. Njegova odjeća, njegove misli i njegov pogled...nedokučiv. Kao crno - bijeli film.
Ne sjećam se kako smo zapravo započeli razgovor. Pitao me kako se zovem.
-Karmen.-rekla sam. -A ti?-
-Karmen...Pjesma...-rekao je čudno, ignorirajući postavljeno pitanje. -Pjevaš li?-
Nijemo sam odmahnula glavom. Njegova je ruka pronašla moju i stegnula je, u znak podrške ili utjehe, što li.
-Pričaj mi o svojoj Pjesmi, Karmen.-rekao je.
I, ne znajući zašto, ja sam započela svoju priču.
***
Bljesak Svjetlosti. Po cijeloj su sobi gorjele crvene Svijeće, veće i manje, budeći toplinu. Sjedila sam na ogradi balkona, u crnoj svili, s cigaretom u ruci. Mjesečina je obližnjim stablima davala obrise neobičnih bića. Bilo je gluho doba noći; susjedstvom su se šuljale mačke, a Daljina je gutala neki vlak nakrcan neznanim putnicima.
On je ležao nalakćen na desnu ruku i promatrao igru nečujnog noćnog vjetra u mojoj tamnoj, tamnoj kosi.
-Žalim što ne znam slikati, inače bi ova scena postala vječna.-rekao mi je.
-Mogao bi pokušati naučiti.-odvratila sam.
-Čemu? Nikada ne bih naučio, a vremena je tako malo; premalo za gubljenje.-
-Zašto ga onda ipak gubiš?-
-Ne znam. Hajdemo onda, kad već ne znamo slikati, napisati Pjesmu.-
-O čemu?-upitala sam, prilazeći Mu.
-O Vremenu.-rekao je, privlačeći me u Svoje naručje.
-Zašto?-
-Zato što ga uvijek ima premalo.-
Kao na kakav znak, iznenadni, sablasno neočekivani nalet vjetra utrnuo je u isti mah sve naše Svijeće. Prostorija je utonula u Mrak. Zadrhtala sam. Mjesec je bio crven poput krvi.
-Ne boj se.-reče mi On. - Poslije Mraka uvijek nadođe Svjetlost.-
I obratno. Samo On to nije zamijetio...On to nikada nije saznao.
***
-Ne sviđa Mi se kako te gleda.-rekao mi je kasnije te iste noći, dok je plamen crvenih Svijeća ponovno stvarao fantastične Sjene na toplim ružičastim zidovima. Stavila sam Mu prst na usne ne bih li utišala Njegovu ljubomoru.
-Važno je kako ja njega gledam, a ja ga, iskreno rečeno, uz Tebe ni ne vidim.-
Zakotrljali smo se po krevetu, kao zaigrana djeca. S osjećajem Njegove težine na sebi, vratilo mi se i ono isto nestvarno stanje...krhka granica između budnosti i sna.
-Sigurna si?-upitao je.
Zatvorila sam Mu usta poljupcima. Negdje vani je zahukala Sova.
(nastavak slijedi)
"Uglavnom prođe sve, ali ostane blues..."
Lisa, Najbolja Prijateljica, sjedila je u Centralu, za stolom u lijevom kutu, čekajući Dolores. Brojala je: šest je puta pogledao prema njezinom stolu kao da i on iščekuje...nešto. Nekoga. Uz njega je sjedila Ana-Marija. Nije ništa primijetila. Nije primijetila kako mislima, pogledom traži drugu. Uostalom, ona se nije borila za njega, nego protiv nje. A to je bila velika i presudna razlika.
Dolores je kasnila, po običaju. Trčala je od autobusne stanice do Trga, baš po najgorem pljusku. U Central je uletjela posve mokra. Njezina čudna sposobnost da pri ulasku u neku prostoriju na sebe privuče pozornost svih prisutnih ponovno je došla do izražaja. Znala je da ju je i Filip vidio i na trenutak uživala u spoznaji da ga svjesno nije potražila pogledom. Ovoga puta, on je čekao nju. Usprkos društvu, od samog početka negativno nastrojenom prema njoj; usprkos Ana-Mariji. Ana-Marija je predstavljala sredstvo; Dolores je predstavljala cilj. Iako si to Filip nije htio priznati. Dolores je jednostavno bila...ekscentrična. Privlačna i odbojna istodobno. Sva sazdana od jakih kontrasta, izazovna i nevina u isti mah, paradoks, suprotnost i zapreka njemu, samoj sebi. Nije si mogao pomoći. Morao je ostati blizu. Makar kao promatrač. Činilo mu se da Dolores zrači nekom ludom, jezivom privlačnošću koja ga je mogla skupo koštati, ali kojoj se, usprkos tome, nije bio kadar oduprijeti. Ili možda jednostavno nije htio.
***
Te je večeri shvatila da je Borna, nažalost, zaista zaljubljen u nju. Toliko, da je to već graničilo s opsesijom. Baš onoliko koliko je ona bila zaljubljena u Filipa. Umorno je pomislila da jednostavno želi pobjeći. Da želi nestati iz njihovih života, eskivirati čak i vlastiti život, odnosno, ono što su od njenog života napravili Filip i njegov brat.
Pustiti ljude da šapuću iza njenih leđa i telefone da neumorno zvone. Uostalom, oduvijek se o njezinom životu previše pričalo, zaključivalo, nagađalo... Bila je lijepa i pametna, što je žensko prokletstvo otkad je svijeta i vijeka. Već se čak počela miriti s činjenicom da će zauvijek ostati sama. Posebne žene vole, ali oni koje vole na kraju uvijek završe s Ana-Marijama. Zašto bi baš Dolores predstavljala iznimku i, ne bi li bila tek iznimka koja bi potvrdila pravilo? Učinilo joj se da je ovo jedna od onih životnih nepoznanica o kojima se ne raspravlja, nego ih se tek prihvaća onakvima kakve jesu. Bezuvjetno. Bespogovorno. Besmisleno.
***
"Uglavnom prođe sve,
ali ostane blues.
Boje se razliju
kad ga čujem na radiju...
...
Negde u meni je kvar,
i mrak što me gricka k'o miš...
I sva sam kao ona staklena stvar
u kojoj veje kada je pomeriš."
"Učinilo mi se da kažem: vratit ću se, moja ljubavi." (V. Parun)
dani postaju sve kraći
njene su noći istočkane zvijezdama
i inspiracijama za koje bi bilo bolje
da ne postoje
a gledaju se svakodnevno
i u njegovim očima vidi svoj odraz
možda ju je ipak jednom smatrao
najljepšom na svijetu
možda to sada više uopće nije važno
pa ipak joj dođe...
dođe joj da vrati vrijeme i ponovi sve
svaku sekundu euforije
svaki tren tjeskobne osame
dođe joj da se nikada ne vrati natrag, ipak
gledaju se, ne mora joj reći
da ga je dovodila do ludila
tvrdoglava kakva je bila
da se nikada nisu razumjeli
ne mora mu reći
da je bila očajna i prestrašena
u trenucima u kojima je glumila
hrabrost, indiferentnost
da se otimala kada se trebala prepustiti
da se prepuštala kada je trebala ostati čvrsta
činio je to isto...
želi li i on da se vrijeme vrati?
da mu ponovno otkrije svoje ime?
gledaju se i, čudno, čini joj se da je voli...
tako joj se to zna učiniti
ali, prolaze
oboje
tako to uvijek biva
iako joj dođe... da mu pripada vječno
tražio on to od nje ili ne
ne brojeći poraze, ne mjereć bol...
njena je ljubav uvijek ista pjesma
a ona tako voli mol
