"Ne znam kome ću ostaviti kosu svoju razasutu"(V. Parun)
idi, dušo,
da te prijekorna zora ne zatekne tu,
sa mnom, u mom krevetu.
požuri. idi! bez oproštaja usnama.
ionako svoje mjesto ostavljaš drugome
koji neće imati tvoju mudrost,
tvoju ludost
niti tvoje ruke.
koji neće znati ništa od onoga što si znao ti ...
ali će me znati (sa)čuvati.
davne slutnje na raskršća žure (v. vlaisavljević)
Putujem i ne mislim.
Hladna, jesenska noć.
Zvijezde su daleko
i Ti si daleko.
Jedini.
Nepreboljeni.
Putujem i ne mislim.
Umorna, neshvaćena.
Ljubavnica mraka.
Fatalna na prvi (i posljednji) pogled.
Putujem i ne mislim.
Nečujno promiču gradovi.
Dnevnik samoće ispisan na
mojim dlanovima.
Put bez povratka.
Veliki rendez-vous s Ništavilom.
Putujem i ne mislim.
Postoje li usporedni svjetovi?
Možda sam u jednom od njih ostala...
Ne znam. Putujem.
Naš je svijet hirovita improvizacija.
Beskonačan niz aluzija, iluzija.
Ljubav kao životna pogreška.
Putujem i ne mislim.
Žalosna. Apatična.
Nečujno promiču raskršća. Drumovi.
U staklu skriven tvoj odraz.
Poseban. Neprolazan...
Putujem i ne mislim na tebe.
Ne.
Ah.
Da.
I skrivah suze da bi mi vjerovao (V. Parun)
ja sam jaka,
možda i jača nego što misliš
preživjet ću sve
jaka sam
a gušim se u suzama, ali
prije bih umrla nego dopustila
da ti to vidiš
što mi još možeš?
odavno oboje vijugamo mračnim labirintima
u svoj toj tami još osjećam da si blizu
još osjećam da nas veže
nešto opasnije od života i
tragičnije od smrti
to je stara priča, znaš već...
jedno misliš
drugo radiš
treće govoriš
priznajem, ne razumijem:
kome ustvari dokazuješ da je voliš,
meni ili sebi?
ako priznaješ da si me promijenio
iz korijena,
znači li to da sam i ja tebi
učinila isto?
možda si čak pomislio i da ne postoji
izlaz iz ovog tunela
i da zaslužuješ nešto manje mračno...
ali, prisjeti se, mili
u strahu su oduvijek bile velike oči
a i puno smislenije stvari
bez svog konteksta
više ne bi imale smisla...
samo se prisjeti, mili
da sam ionako oduvijek bila tvoja sjena
onako kako to nijedna prije, poslije mene
nije bila u stanju
znam da se samo pretvaraš
ali znam i da bi prije umro nego dopustio
da ja to vidim...
svejedno
ako si ikada priznaš da ti nedostajem
samo ispruži ruke
u mrak
i progledat ćeš
"ja ne sanjam o sreći, no ne sumnjam o sreći."(T. Ujević)
na tvoju dušu
sav ovaj mrak
kap po kap
očaja
pusti me!
vidjela sam
sretne ljude
prolazili su pored mene
saznala sam da ne mora biti ovako
saznala sam da i ti možeš
jednostavnije
iskrenije
ako to samo iole želiš...
ali, ja sam tebi opterećenje
ne vidiš u meni nekog posebnog i odanog
kome se možeš u svako doba pojaviti
na vratima
ne vidiš u meni nekog poniženog i obezvrijeđenog
tko potiho pati i smiješi se da prikrije
spaljene snove
pusti me!
bešćutan si i okrutan
zar možeš svoju sreću izgraditi na mojim
slomovima
krahovima
na pepelu i prahu koje si ostavio za sobom?
možeš li?...
umorna sam od tvojih
oscilacija
insinuacija
samo me...pusti
možeš li?...
samo mi dopusti
da zaboravim.
ako možeš.
it ends here tonight
daj da ti se još samo noćas ušuljam u san
kao vitka, gola sjenka
samo me ljubi
samo još noćas
(kako bi ona mogla saznati?)
sutradan ćemo po starom
poljubit ćeš me tek ukradenim pogledom
ovlaš
rastreseno
u prolazu
(ionako nikada nisi uistinu vjerovao da postoje anđeli)
sutradan ću dalje
ne brini
nisam slomljena
ustvari
nisi me povrijedio
i nisam te voljela baš tako jako
(vjeruj mi; bit će lakše za oboje)
bila sam zaljubljena u svoje slutnje
u djetinjastu fantaziju
i sasvim malo u tebe...
ovlaš
rastreseno
uvijek samo u prolazu...
ne brini, Milane
ovaj put stvarno idem
tamo gdje će me voljeti netko drugi
i gdje ću ja voljeti njega
baš onako
kako
ti voliš nju
