"ja ne sanjam o sreći, no ne sumnjam o sreći."(T. Ujević)
na tvoju dušu
sav ovaj mrak
kap po kap
očaja
pusti me!
vidjela sam
sretne ljude
prolazili su pored mene
saznala sam da ne mora biti ovako
saznala sam da i ti možeš
jednostavnije
iskrenije
ako to samo iole želiš...
ali, ja sam tebi opterećenje
ne vidiš u meni nekog posebnog i odanog
kome se možeš u svako doba pojaviti
na vratima
ne vidiš u meni nekog poniženog i obezvrijeđenog
tko potiho pati i smiješi se da prikrije
spaljene snove
pusti me!
bešćutan si i okrutan
zar možeš svoju sreću izgraditi na mojim
slomovima
krahovima
na pepelu i prahu koje si ostavio za sobom?
možeš li?...
umorna sam od tvojih
oscilacija
insinuacija
samo me...pusti
možeš li?...
samo mi dopusti
da zaboravim.
ako možeš.
07.10.2006. u 01:24 |
11 Komentara |
Print |
# |
^
| < |
listopad, 2006 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
|
1 |
| 2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
| 9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
| 16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
| 23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
| 30 |
31 |
|
|
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
mračna šuma... bez puteva...bez pravila...trnje...čudovišta...i zvijezde...
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
angel in dark
Ja ne sanjam o sreći,
no ne sumnjam o sreći.
Gle ovoga dvojstva i trojstva moga:
ima u meni i tmine,
no ima u meni vedrine
i moja divna sloga.
(T.Ujević, Zapis na pragu)
Ja sam žena što je pala
pod đavolje jedno tijelo
i sve mu je gola dala
sve što bješe - biće cijelo.
(J.Polić Kamov, Vitlaj duše)
Ja ljubim bol i patnju i gorčinu
u živoj rani.
A zaborav ću ljepši nać u vinu,
neg u - nirvani.
(J. Polić Kamov, Strast bitka)
Sobica ko mala kutija od papira
puna uzdaha i jesenskih boja.
Gramofon mjesto dragog srce mi dira.
O za kog je rudila mladost moja?
Prosnivani svirač zlatnih žica
ranim se buđenjem ko magla raspline;
kad će doći onaj koji će sa lica
mrtvačku prašinu ljubavlju da skine?
Il možda ću i ja ko i moje druge
kraj pobjesnjelih strojeva propadat u tmine,
i jednoga dana, slomljena od tuge,
kroz prozor se potkrovlja survat u dubine.
V. Vlaisavljević, Nikad nasmijana