-Moram li stvarno ići?-
-Moraš.-
-Zašto?-
-Ne znam. Znam da moraš.-
-Ne znam ni Ja. Mogu ti reći samo zašto NE moram ići.-
-Vratit ćeš Se.-
-Znam. Ali, svejedno ne želim ići.-
-Ipak MORAŠ.-
-Ne želim Se MORATI vraćati.-
-Tvoj život ne činim samo ja.-
-Život je inspiracija. Ti si Moja inspiracija.-
-Zašto onda ne napišeš tu Pjesmu već jednom?-
-Gitara Mi je predaleko.-
-Glazbu stvaraš kasnije. Riječima.-
-Imam Je u glavi. Hoćeš li Je zapamtiti ako ti Je sada izrecitiram?-
-Možda. Ovisi.-
Nije pitao o čemu. Zatvorio mi je usta poljupcima. Nisam Je nikada čula. Nikada poslije.
***
Bljesak Svjetlosti. Dlan moje lijeve ruke još se uvijek nalazio u ruci mog neobičnog Suputnika.
-I onda je otišao.- završio je umjesto mene.
-Da; bilo Mu je to prvi put da Se nije vratio.-
-Sigurna si?-upitao je.
I TADA SE S V E VRATILO...
...kiša, oluja, sijevalo je, grmjelo...Njegova je gitara još ležala na rubu moje postelje.
Netko mi je iznenada zalupao na vrata. Otvorila sam; bio je to onaj isti moj Prijatelj koji je oduvijek želio postati nešto više. Ušao je, mokar do kože. Sjedili smo u dnevnom boravku kad je nestalo struje. Zapalila sam prvu Svijeću koja mi je došla pod ruke, jednu od onih crvenih, kao i noć prije.
"Ne sviđa Mi se kako te gleda."
Osjetila sam Njegovu prisutnost prije nego se materijalizirala pred mojim očima. Ušao je Taman i Mračan i Grub; nimalo nalik na Sebe samog. Njegov je pogled zastao na crvenoj Svijeći. Vatra Mu je zaplamtjela u tamnim, tamnim zjenicama...
Udario je prvo po njemu, zatim po Svijeći. Izvukao me van prije nego sam se snašla, usprotivila Njegovoj suludoj, neopravdanoj Ljubomori. Kiša je lijevala; strpao me u auto. Luđački je vozio po skliskoj, uskoj cesti, sav izvan Sebe. Molila sam Ga da stane, prestane, pokušavala Mu objasniti da nije sve onako kako se čini da jest... Nije slušao, dodavao je gas...
...vrijeme je usporilo; gledala sam kako je auto skliznuo s ceste, kako se okrenuo jednom, pa još jednom...pa još jednom...vidjela sam da sam ispala negdje između tih nekoliko prevrtanja... On je ostao unutra...On je izgorio u agoniji, i čitav je Svemir izgorio s Njim...
NEEEEEEEEEEEE...!....
***
Vratio me u stvarnost, zagrlivši me. Tresla sam se od šoka, nevjerice...pa ipak, bio je to On, onaj isti On, stvaran, opipljiv i ŽIV.
-Oprosti Mi...-šaputao je mrseći mi kosu, ljubeći mi mokre kapke i usne, nestvarno...kao onda. Tisuću godina prije.
-Što Ti trebam oprostiti?-
-Ne mogu ostati. Više Se ne mogu ni vraćati.-
Šutjela sam. Šutjeli smo.
-Znači da nije bilo stvarno.-rekla sam nakon što je minula cijela jedna Vječnost šutnje.
-Jest. Sve je bilo stvarno. Najviše Vrijeme koje je proteklo. Ono je bilo najstvarnije. Ti si bila stvarna.-
-A Ti?-
-BIO Sam stvaran. A sad Sam Sjena Sjećanja. Obećao Sam ti da ću Se vratiti, sjećaš se?-
-Obećao Si da ćeš ostati, kad Se vratiš. Zauvijek.-
-Tada nisam znao da ću morati ponovno otići...-
Jedino što sa željela u tom trenutku bilo je umrijeti kao On... UMRIJETIKAOON...UMRIJETIKAOON...
-"Mnoge vode ne mogu ugasiti Ljubav, niti je rijeke potopiti, jer Ljubav je jaka kao Smrt, a Ljubomora tvrda kao grob..."-rekao je.
-Pjesma nad pjesmama.-rekla sam ja, dok su rijeke i oceani klizili mojim licem.
-Ali, toliko lošija od naše Pjesme.-
-Nikad dovršene.-
-Je li zato bila manje stvarna?-
-Zašto me ne povedeš sa Sobom?-
Nekoliko je trenutaka šutio, zatim odgovorio, zagledan u Daljinu:
-Tvoj život ne činim samo Ja.-
-Život je Inspiracija; Ti si bio moja inspiracija.-zaplakala sam jače, grčevitije.
Obuhvatio mi je lice dlanovima:
-Onda se vrati i završi Pjesmu.-
-Sama?-
-Sama. Oprosti Mi, molim te...-
Vlak je i dalje jednolično klizio prugom. Blistavo, plavo Nebo iznad nas protezalo Se u Beskraj. Sada smo i mi nekome bili samo neznani Putnici, na Svome putu u Daljinu.
***
Možda je izlišno pričati o tome što se dogodilo kasnije. Kako sam se ipak vratila, jer je to -naposljetku- jedina svrha svih naših odlazaka. Kako sam ipak nastavila živjeti bez Njega i kako sam shvatila da smo u stanju preživjeti i naizgled nemoguće...kako sam dovršila našu Pjesmu, bez obzira što je nikada nisam zapisala. Imam Je u glavi, negdje postrani, za svaki slučaj. Kao podsjetnik na jedno davno Vrijeme, Njeno Vrijeme. Kao podsjetnik na to da sam živjela i prije, imala dugu, tamnu kosu i voljela Njega...Kao podsjetnik na to da sam živjela...doživjela... i preživjela.
Dovršila sam našu Pjesmu, i tek tada sam Ga zaista bila spremna pustiti da ode. Nastaviti svojim putem. Tamo daleko, prema Daljini. U onoj istoj crnoj svili.
"Ne govorite mi više moju povijest,
i sve dnevne ljude, i sve stare stvari.
Jer će moja vila samca cilju dovest',
a on više neće biti Onaj Stari."*
*XVI. Kolajna, Ujević
Post je objavljen 29.11.2006. u 00:15 sati.