dani postaju sve kraći
njene su noći istočkane zvijezdama
i inspiracijama za koje bi bilo bolje
da ne postoje
a gledaju se svakodnevno
i u njegovim očima vidi svoj odraz
možda ju je ipak jednom smatrao
najljepšom na svijetu
možda to sada više uopće nije važno
pa ipak joj dođe...
dođe joj da vrati vrijeme i ponovi sve
svaku sekundu euforije
svaki tren tjeskobne osame
dođe joj da se nikada ne vrati natrag, ipak
gledaju se, ne mora joj reći
da ga je dovodila do ludila
tvrdoglava kakva je bila
da se nikada nisu razumjeli
ne mora mu reći
da je bila očajna i prestrašena
u trenucima u kojima je glumila
hrabrost, indiferentnost
da se otimala kada se trebala prepustiti
da se prepuštala kada je trebala ostati čvrsta
činio je to isto...
želi li i on da se vrijeme vrati?
da mu ponovno otkrije svoje ime?
gledaju se i, čudno, čini joj se da je voli...
tako joj se to zna učiniti
ali, prolaze
oboje
tako to uvijek biva
iako joj dođe... da mu pripada vječno
tražio on to od nje ili ne
ne brojeći poraze, ne mjereć bol...
njena je ljubav uvijek ista pjesma
a ona tako voli mol
Post je objavljen 05.11.2006. u 22:54 sati.