"predugo...prebolno...previše stvarno...previše živo..."
Kroz prozor vlaka odsutnim sam pogledom promatrala nepoznat pejzaž, more zelenila, obasjan ranojutarnjom Svjetlošću, a skup čudnih, nepoznatih glasova u mojoj glavi nije prestajao šaputati, iznova i iznova...
"predugo...prebolno...previše stvarno...previše živo..."
Bježala sam, bilo je jasno kao dan, samo još uvijek nisam bila načisto - od koga. Dijelila sam kupe s još dva putnika; sa sredovječnom gospođom ovijenom oblakom napadnog parfema i s mladićem, nešto starijim od mene, koji se nalazio u nekom svom filmu. Gospođa je čitala knjigu, ja sam zurila u Daljinu. Tišinu je remetilo samo jednolično kretanje vlaka.
"predugoprebolnoprevišestvarnopreviše živo!"
Sve brže i brže... Obuhvatila sam glavu dlanovima i sklopila oči, osjećajući kako mi u sljepoočnicama bubnja...
Moji suputnici kao da ništa nisu primijetili. Gospođa je i dalje čitala svoj ljigavi ljubić, a mladić je nepomično zurio u jednu točku, gotovo ne trepćući. Bol u mojim sljepoočnicama postajala je sve dublja, intenzivnija, stvarnija; glasovi sve glasniji...Prije negoli sam shvatila što se ustvari sa mnom događa, ponovno sam bila TAMO; ovaj put kao Promatrač.
Hrpetina školskih udžbenika zaboravljena na mom pisaćem stolu. Ružičasta boja zidova, jastuka, zastora; prijekorni pogled medvjedića s vrha police, tiho otkucavanje sata u pozadini, moja tamna kosa rasuta po postelji, Njegove usne koje gladno istražuju svaki centimetar moje kože...
Sve je tako nalikovalo na drhtavi plamen svijeće: nestvarno i...prolazno. Kroz poluotvorene kapke činilo mi se da Svjetlost pleše u Sjenama; osjećala sam Njegovu težinu na sebi i Njegov miris, nestvaran i...prolazan.
Zatim sljedeća scena, ljeto i oluja. Sijevanje munja, pucanje gromova i zavjesa od kiše. Luđački je vozio po skliskoj, uskoj cesti, sav izvan Sebe. Molila sam Ga da stane, prestane, pokušavala Mu objasniti da nije onako kako se čini da jest... Nije slušao, dodavao je gas...
...i onda, kočenje...moj vrisak...jedan, pa još jedan...cijeli svijet se okrenuo naglavačke...jednom...pa još jednom...pa...udarac...zatim muk...MUK.
"predugo...prebolno...previše stvarno...previše živo...predugo...prebolno...previše stvarno...previše živo...PREDUGOPREBOLNOPREVIŠESTVARNOPREVIŠEŽIVO!"
Prenula sam se kao od sna. Kao iz noćne more. Čelo su mi orosile kapljice znoja. Vlak je stao; ona je gospođa ustala, užurbano skupljajući stvari, zatim zauvijek izašla iz kupea i mog života istodobno...ostalo nas je dvoje.
"predugo...prebolno...previše stvarno...previše živo..."
Ponovni pogled unatrag. Kao da je prošlo stoljeće...tisućljeće. Ne tek nekoliko dana, kad me je iz Mraka kome probudila Svjetlost koja je na sablasno bijelim zidovima plesala u Sjenama. I onda su mi rekli da je otišao. Tek tako. Čak bez onog formalnog 'zbogom'.
NE.
Cijeli svijet se rasprsnuo kao da je od stakla. Nebo se srušilo, rijeke i oceani presušili, cijeli Svemir izgorio u agoniji. Trčala sam u očaju i nevjerici; crna je svila na meni šuštala...Vjetar je urlao kroz krošnje; ponovno je sijevalo i ponovno je grmjelo...i ponovno se sručila kiša. Identično onoj noći. Vrištala je cijela priroda; vrištala sam i ja, na koljenima, prstiju zakopanih u vlažnu, hladnu, crnu, crnu zemlju. Crnu poput Smrti. Vjetar me šibao mojim vlastitim mokrim, zmijolikim pramenovima po licu; crna svila je šuštala i šuštala...Htjela sam nestati. Istopiti se poput voska. Umrijeti kao cijeli Svemir, kao On - u agoniji... UMRIJETIKAOON!...
Sve se zavrtjelo u Krug; sve je zaplesalo oko Njega i mene taj bjesomučni, luđački ples...
"...PREDUGOPREBOLNOPREVIŠESTVARNOŠREVIŠEŽIVO..."
Ponovni bljesak Svjetlosti i lelujanje zlatnog žita u Daljini. Blistavo, plavo nebo iznad mene...proteže se u Beskraj...Tamo Gdje Je On...ne shvaćam...ne razumijem...zašto sam ja još uvijek TU....
"...PREDUGOPREBOLNOPREVIŠESTVARNOŠREVIŠEŽIVO..."
I onda, glasovi se naglo utišavaju, gube se u nekim neznanim predjelima moje svijesti...Mladić pored mene lupka nogom u ritmu u kojem su mi još do maločas šaputali!...
***
Bio mi je tako poznat; bila sam sigurna da sam ga negdje nekad već vidjela. Imao je tamnu, kovrčavu kosu i duboke tamne, tamne oči... Sve je na njemu djelovalo Tamno i Mračno, uostalom. Njegova odjeća, njegove misli i njegov pogled...nedokučiv. Kao crno - bijeli film.
Ne sjećam se kako smo zapravo započeli razgovor. Pitao me kako se zovem.
-Karmen.-rekla sam. -A ti?-
-Karmen...Pjesma...-rekao je čudno, ignorirajući postavljeno pitanje. -Pjevaš li?-
Nijemo sam odmahnula glavom. Njegova je ruka pronašla moju i stegnula je, u znak podrške ili utjehe, što li.
-Pričaj mi o svojoj Pjesmi, Karmen.-rekao je.
I, ne znajući zašto, ja sam započela svoju priču.
***
Bljesak Svjetlosti. Po cijeloj su sobi gorjele crvene Svijeće, veće i manje, budeći toplinu. Sjedila sam na ogradi balkona, u crnoj svili, s cigaretom u ruci. Mjesečina je obližnjim stablima davala obrise neobičnih bića. Bilo je gluho doba noći; susjedstvom su se šuljale mačke, a Daljina je gutala neki vlak nakrcan neznanim putnicima.
On je ležao nalakćen na desnu ruku i promatrao igru nečujnog noćnog vjetra u mojoj tamnoj, tamnoj kosi.
-Žalim što ne znam slikati, inače bi ova scena postala vječna.-rekao mi je.
-Mogao bi pokušati naučiti.-odvratila sam.
-Čemu? Nikada ne bih naučio, a vremena je tako malo; premalo za gubljenje.-
-Zašto ga onda ipak gubiš?-
-Ne znam. Hajdemo onda, kad već ne znamo slikati, napisati Pjesmu.-
-O čemu?-upitala sam, prilazeći Mu.
-O Vremenu.-rekao je, privlačeći me u Svoje naručje.
-Zašto?-
-Zato što ga uvijek ima premalo.-
Kao na kakav znak, iznenadni, sablasno neočekivani nalet vjetra utrnuo je u isti mah sve naše Svijeće. Prostorija je utonula u Mrak. Zadrhtala sam. Mjesec je bio crven poput krvi.
-Ne boj se.-reče mi On. - Poslije Mraka uvijek nadođe Svjetlost.-
I obratno. Samo On to nije zamijetio...On to nikada nije saznao.
***
-Ne sviđa Mi se kako te gleda.-rekao mi je kasnije te iste noći, dok je plamen crvenih Svijeća ponovno stvarao fantastične Sjene na toplim ružičastim zidovima. Stavila sam Mu prst na usne ne bih li utišala Njegovu ljubomoru.
-Važno je kako ja njega gledam, a ja ga, iskreno rečeno, uz Tebe ni ne vidim.-
Zakotrljali smo se po krevetu, kao zaigrana djeca. S osjećajem Njegove težine na sebi, vratilo mi se i ono isto nestvarno stanje...krhka granica između budnosti i sna.
-Sigurna si?-upitao je.
Zatvorila sam Mu usta poljupcima. Negdje vani je zahukala Sova.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 20.11.2006. u 17:42 sati.