"Uglavnom prođe sve, ali ostane blues..."
Lisa, Najbolja Prijateljica, sjedila je u Centralu, za stolom u lijevom kutu, čekajući Dolores. Brojala je: šest je puta pogledao prema njezinom stolu kao da i on iščekuje...nešto. Nekoga. Uz njega je sjedila Ana-Marija. Nije ništa primijetila. Nije primijetila kako mislima, pogledom traži drugu. Uostalom, ona se nije borila za njega, nego protiv nje. A to je bila velika i presudna razlika.
Dolores je kasnila, po običaju. Trčala je od autobusne stanice do Trga, baš po najgorem pljusku. U Central je uletjela posve mokra. Njezina čudna sposobnost da pri ulasku u neku prostoriju na sebe privuče pozornost svih prisutnih ponovno je došla do izražaja. Znala je da ju je i Filip vidio i na trenutak uživala u spoznaji da ga svjesno nije potražila pogledom. Ovoga puta, on je čekao nju. Usprkos društvu, od samog početka negativno nastrojenom prema njoj; usprkos Ana-Mariji. Ana-Marija je predstavljala sredstvo; Dolores je predstavljala cilj. Iako si to Filip nije htio priznati. Dolores je jednostavno bila...ekscentrična. Privlačna i odbojna istodobno. Sva sazdana od jakih kontrasta, izazovna i nevina u isti mah, paradoks, suprotnost i zapreka njemu, samoj sebi. Nije si mogao pomoći. Morao je ostati blizu. Makar kao promatrač. Činilo mu se da Dolores zrači nekom ludom, jezivom privlačnošću koja ga je mogla skupo koštati, ali kojoj se, usprkos tome, nije bio kadar oduprijeti. Ili možda jednostavno nije htio.
***
Te je večeri shvatila da je Borna, nažalost, zaista zaljubljen u nju. Toliko, da je to već graničilo s opsesijom. Baš onoliko koliko je ona bila zaljubljena u Filipa. Umorno je pomislila da jednostavno želi pobjeći. Da želi nestati iz njihovih života, eskivirati čak i vlastiti život, odnosno, ono što su od njenog života napravili Filip i njegov brat.
Pustiti ljude da šapuću iza njenih leđa i telefone da neumorno zvone. Uostalom, oduvijek se o njezinom životu previše pričalo, zaključivalo, nagađalo... Bila je lijepa i pametna, što je žensko prokletstvo otkad je svijeta i vijeka. Već se čak počela miriti s činjenicom da će zauvijek ostati sama. Posebne žene vole, ali oni koje vole na kraju uvijek završe s Ana-Marijama. Zašto bi baš Dolores predstavljala iznimku i, ne bi li bila tek iznimka koja bi potvrdila pravilo? Učinilo joj se da je ovo jedna od onih životnih nepoznanica o kojima se ne raspravlja, nego ih se tek prihvaća onakvima kakve jesu. Bezuvjetno. Bespogovorno. Besmisleno.
***
"Uglavnom prođe sve,
ali ostane blues.
Boje se razliju
kad ga čujem na radiju...
...
Negde u meni je kvar,
i mrak što me gricka k'o miš...
I sva sam kao ona staklena stvar
u kojoj veje kada je pomeriš."
