Haiku-post
29.02.2008., petak
kapljica kiše
u zagrljaju sunca
otkriva boje
dubina duše
sakrivena oklopom
plašljive školjke
crveno sunce
od ljubavi izgara
usnuli oblak
malena ptica
u kutijici snova
sjetne pjesme glas
na modrom nebu
skitnica u potrazi
za vjetrovima
*Fotografije nisu moje. Svaka je od njih link na izvor s kojeg je preuzeta.
|
- 15:45 -
Komentari (35) -
Isprintaj -
#
Uglazbljeni vjetar
24.02.2008., nedjelja
Ne znam zašto proljetni vjetar ima prizvuk mola
dok se šulja šutljivim krošnjama.
Slutim: duboko u njihovim porama
već teku prve kapi sunčeve topline.
Osluškujem šapat namreškane vode.
U nemirnim očima ptica zrcali se sloboda.
Pa zašto mi onda taj uglazbljeni vjetar
zvuči kao mol?
|
- 22:20 -
Komentari (37) -
Isprintaj -
#
Gospođica nevjenčana supruga
21.02.2008., četvrtak
Imam osjećaj da je Goran Ivanišević ovih dana popularniji od svih kosovskih tema (da ne kažem bitaka) i ostalog političkog inženjeringa. Što zapravo i nije neko čudo. Teško je jedino reći privlače li veći interes javnosti politički skandali ili privatni život poznatih osoba.
Iskreno rečeno, ne intrigira me je li Ivanišević ljubakao s Vanjom Halilović i barata li bejzbolskom palicom jednako dobro kao što je baratao reketom, ali nemoguće je ne uočiti neke elemente te priče.
U našoj (najblaže rečeno) malo neobičnoj društvenoj stvarnosti jako je važno svakoj osobi nalijepiti odgovarajuću etiketu. Naš proslavljeni tenisač. Jasno, proslavljen i svima poznat. I njegova nevjenčana supruga. Zanimljivo je da još nikad, ali baš nikad nisam pročitala nešto o Goranu Ivaniševiću i Tanji Dragović, a da se uz njezino ime nije našla sintagma – nevjenčana supruga.
Ne bavim se pravom, ali i kao laik znam da postoji slovo zakona o bračnim i izvanbračnim zajednicama, odnosno da prema tim zakonskim odredbama i određenim uvjetima parovi koji žive u izvanbračnoj zajednici imaju prava kao i oni vjenčani.
Eh, da, ali ipak ne treba zaboraviti da je još uvijek brojnija populacija koja prati medijska zbivanja nego ona koja čita zakone. A mediji uz riječ supruga nikako ne propuštaju spomenuti riječ nevjenčana. Koga je briga za spomenuta prava! Fama se stvara u medijima, a ne u zakonskim člancima.
U našem je društvu očito problem za ženu koja živi sa svojim partnerom i s njim ima dvoje djece - jednostavno reći da je njegova supruga. No zapravo i nije riječ o problemu, nego o namjeri. Kad se neprestano ponavlja to nevjenčana supruga, time se stvara i određena konotacija, zar ne?
Jednako je zanimljiv i društveni običaj nazivanja neudane žene gospođicom. Jer, čini se da je jedini način da žena stekne status gospođe – udaja. U suprotnom će, bez obzira na godine, obrazovanje, životno iskustvo, radni staž... (nastavite niz) vječno biti – gospođica. Možda s kakvim dodatkom poput: stara gospođica.
I ono pitanje: Oprostite, gospođo...ili... gospođice...? uobičajeno se postavlja ženama. Muškarac će uvijek biti gospodin, čak i kad to ne zaslužuje. Njega nitko neće pitati: Oprostite, gospodine...ili...gospodinčiću? No i to je, da ne uopćavam, svojstveno onima koji tako iskazuju određenu namjeru: ili žele biti podrugljivi ili imaju podcjenjivački stav.
A možda su te stvari samo odraz društvenog licemjerja...
|
- 18:45 -
Komentari (48) -
Isprintaj -
#
Što je vulgarizam bez pokrića
17.02.2008., nedjelja
Riječi su isto kao i gomila ljudi, nije nužno znati za sve. Odaberi za sebe samo one prave...
..otpjevao je Štulić, a ja sam, sjetivši se tih stihova, baš nešto počela razmišljati o izboru riječi u svakodnevnoj komunikaciji, govornoj i pisanoj, bložnoj i nebložnoj.
Zanimljivo zvuči usporedba riječi i gomile ljudi među kojima za sebe odabiremo samo one prave. Budući da je definicija "onog pravog" vrlo rastezljiv pojam, u velikoj mjeri povezan s osobnim mjerilima i predodžbama svakog pojedinca, tako je i izbor riječi podložan tom subjektivnom poimanju. Tome treba dodati i utjecaj odgoja, i društvene okoline, i kulture u kojoj netko živi, pa i određenog stupnja osobne (ne)kulture.
S riječima uvijek treba oprezno. Čak i one lijepe, izrečene u najboljoj namjeri, mogu zvučati isprazno ako se ponavljaju tek tako. Problem uvijek nastaje kad se u bilo čemu počne pretjerivati. I lijek postane otrov ako nije opravdano uporabljen i pravilno doziran. Tako je i sa psovanjem.
Neću glumiti čistunku i reći da ja nikada ne psujem jer bi to bila vrlo neuvjerljiva laž. Vulgarizmi su sastavni dio svakog jezika. To, naravno, nije nikakvo opravdanje za moje psovanje u bilo kojoj situaciji (primjerice dok vozim), međutim, primijetila sam da su to najčešće one situacije u kojima nema vremena za duga objašnjenja jer je riječ o nekom snažnom trenutnom osjećaju (ljutnji, bijesu, zaprepaštenju, iznenađenju...), koji izazove brzu, nepromišljenu verbalnu reakciju i ekspresivan izraz.
U tom trenutku mozak ispali ono što je sasvim pojednostavljeno, najobičnije, dakle – vulgarno. Izrazim se pojednostavljeno i obično (čitaj: vulgarno) kad u napetoj situaciji nemam vremena za velika objašnjenja pa je najjednostavnije reći: "Jeboteonajkotijedaovozačku!"
Uglavnom, mislim da ono što promišljeno izgovaramo i/ili pišemo u svakom slučaju treba biti – uvjerljivo. Uporaba vulgarizama može biti i opravdana, primjerice u književnosti. Ako se u tekstu opisuje pripadnost nekom naraštaju, određenoj sredini ili društvenoj skupini, onda je logično da će Zvonimir Majdak u romanu Kužiš, stari moj opravdano napisati da je Glista opet furtim ostajao na klupi za rezerve kod neke frajerice, koja je otišla na spoj nekom drugom jeberu...
Bilo bi vrlo neuvjerljivo da je, opisujući takve likove, napisao da je djevojka otišla spolno općiti s nekim drugim mladićem...
Vulgarizmi mogu biti stilski opravdani (ipak, mora se znati gdje im je mjesto, a gdje nije!). U nekim su situacijama i smiješni, ali postoje i slučajevi kad pokušaji izazivanja smijeha isključivo uporabom vulgarizama postanu žalosni. Žalosno je i kad vulgarno postane jedino obilježje nečijeg izražavanja u bilo kojoj vrsti komunikacije.
|
- 11:40 -
Komentari (30) -
Isprintaj -
#
Lažni kišobrani
12.02.2008., utorak
U šetnji gradom pogled mi privlače ljubavne dekoracije. Na sve strane ljubav. Iz izloga samoposluge izviruje ljubav zapakirana u sjajni celofan, omotana crvenom vrpcom. Na staklenim prozorima kioska redovi novina s ljubavnim naslovnicama. Trgovina Sve za dom nudi srcolike jastuke. U izlogu apoteke lijekovi za srce. Parfumerije izvjesile zastave s mirisima ljubavi. U frizerskim salonima češljevi u obliku srdaca. U zjenicama prolaznika odraz crvenih srdaca. Na pločniku tragovi u obliku srca.
Gradom luta Valentin. Sve su to njegovi znakovi. Gdje li se skriva? Osvrćem se oko svoje osi i učini mi se da sam ga vidjela kako je zamaknuo iza ugla. Požurim i uskoro se nađem samo nekoliko koraka iza gospodina koji u desnoj ruci nosi crvenu vrećicu. Aha, to je on! Sigurno je prepuna ljubavi, zato je tako teško vuče. U tom trenutku na vrećici popuštaju ručke i ona ispada iz gospodinove ruke. Po asfaltu razasute stvari. Mnoštvo plastičnih kutijica crvene boje: spužve, šamponi, sredstva za čišćenje i poliranje – sve za automobil. Dok je sve to vraćao natrag u vrećicu, iz džepa mu je ispao listić s oznakom kladionice u kojoj je uplaćen, a on je psovao kao kočijaš. Lažnjak.
U tom trenutku iz obližnjeg butika izlazi muškarac u crvenoj majici s natpisom koji izdaleka ne vidim pročitati. Približit ću se, to bi mogao biti on! (Valentine, znam da si tu negdje!) Koračajući iza njega, uglađenog, namirisanog i lijepo odjevenog, skoro sam se zaljubila na prvi pogled. Došavši do semafora na kojem je bilo crveno, pomaknula sam se naprijed i zamolila ga da mi kaže koliko je sati. Baš kad sam pomislila da sam napokon došla do otkrića, okrenuo se a ja sam na majici, baš u predjelu srca, ugledala natpis: Samo za seks. A on reče: "Oćemo se maznut?" Odmah mi je bilo jasno koliko je sati. Lažnjak broj dva.
Krenula sam prema parku razmišljajući kako nešto ipak nije u redu! Sve u znaku ljubavi, a sami pogrešni tragovi! Tragovi!!! U tom trenutku na kamenčićima posutim po stazi između nasada ugledam otisak srca. Tu si, dakle! Osvrnem se i dobro promotrim park. Slijedeći trag, došla sam do jedne klupe na kojoj nije bilo nikoga. Samo jedan kišobran. Ali ne bilo kakav. Ispod tog se kišobrana jednom davno skrivao Valentin. Ne u plastičnim vrećicama, ne u ponudama za jednu noć, nego ispod kišobrana.
Šteta je samo što takav kišobran ljudi često gube, ne čuvaju ga i zavaravaju se lažnjacima i imitacijama, zaboravljaju, traže, a ne nalaze.
P.S. Za jedan sjajan opis posebnog kišobrana i njegova značenja zaslužna je Koraljna.
|
- 11:05 -
Komentari (47) -
Isprintaj -
#
Kad je veterinar beštija
09.02.2008., subota
Često se piše i raspravlja o tome kako ljudi obavljaju svoj posao, koliko su (ne)savjesni i vole li zaista to što rade. Izgleda da još uvijek postoji prevelik broj ružnih iskustava koja nas svakodnevno "obogaćuju" spoznajama kakvih sve ljudi ima, tako da nam se pozitivna iskustva katkad čine iznenađujuća i nevjerojatna.
Imati kućnog ljubimca u blizini, osim zabave i veselja podrazumijeva i obvezu, i brigu, i suradnju s veterinarom.
Za svog psa redovito kupujem sredstva za zaštitu od buha i krpelja a osobitu pozornost posvećujem borbi protiv ovih drugih koji mogu biti vrlo opasni. Budući da se nevolja lako dogodi, mog je psa ugrizao krpelj prije nego što sam ponovno kupila sredstvo protiv nametnika. Odstranila sam nepoželjnog gosta, ali slutila sam da nešto neće biti dobro.
Nažalost, slutnja se obistinila. Za dva dana pas je postao potišten, nije htio jesti i teško je ustajao. Dodatni je problem bio odlazak veterinaru. Naime, moj retriver nije naviknut na vožnju autom, a ima četrdesetak kilograma pa je problem tako tešku (i još k tome bolesnu) životinju staviti u auto i voziti do veterinarske stanice.
Znajući da veterinari dolaze i u kućne posjete, nazvala sam telefonom. Gospodin koji se javio očito nije bio baš raspoložen a ja sam mu objasnila zašto zovem, opisujući simptome koje pas ima i na kraju zamolila da netko dođe jer je problem prevesti psa do ambulante (a bilo bi suludo i nemoguće voditi ga u tom stanju pješice oko četiri kilometra).
Dobila sam sljedeći odgovor:
Gledajte, gospođo, naš je veterinar danas već bio u tom dijelu grada. Znate, mi moramo postaviti dijagnozu, veterinar mora poslušati pluća, srce, pogledati mu sluznice, izmjeriti temperaturu a ako vi imate problema s njim, kakve ćemo onda mi imati.
Ostala sam bez teksta. Uspjela sam samo završiti razgovor. Poslije mi je bilo krivo što se ne znam svađati. Samo mi je prolazilo kroz glavu "trebala sam reći ovo...", "trebala sam reći ono...". Ali od toga nikakve koristi.
Sve što je rekao izgledalo je vrlo neuvjerljivo. Kako liječi druge životinje? Koliko znam, krave i svinje nitko ne vozi u veterinarsku ambulantu da bi im tamo dijagnosticirali bolest, nego veterinar s opremom dolazi k vlasniku. Kad je riječ o pregledu koji je opisao – a rekao je da treba poslušati srce i pluća – za to mu je dovoljan stetoskop a za mjerenje temperature toplomjer. Sve to stane u jednu manju torbu.
Gospodin vjerojatno nije ni slušao kad sam mu objašnjavala zašto je problem dovesti psa. Nakon toga imala sam najbolju volju odvesti ga autom samo da mu netko pomogne. Na trenutak sam pomislila da će mi uspjeti. Sam je ušao u auto i smjestio se, ali čim sam pokušala zatvoriti vrata kako bih krenula – pobjegao je van.
Bila sam ljuta na sebe što sam u razgovoru s veterinarom odustala bez borbe. Srećom, nije on jedini veterinar u gradu. Na putu s posla zaustavila sam se u privatnoj ordinaciji jedne veterinarke. Ispričala sam joj o čemu se radi i da veterinar nije htio doći. Budući da ona nema auto, dogovorile smo se da dođem po nju ako primijetim da pas i dalje ima iste simptome. Došavši kući, vidjela sam da nema promjene.
Sjela sam u auto i otišla po veterinarku. Žena je uzela potrebnu opremu i lijekove (ipak sve stane u torbu!) te usred radnog vremena napustila ordinaciju, zaključala je (jer sama radi) i pošla sa mnom kako bi pomogla psu.
Zahvaljujući njoj, moj se kućni ljubimac oporavlja. Obično ljudi kažu da se dobar glas daleko čuje, a loš još dalje. Tako sam doznala da nisam samo ja imala negativno iskustvo s osobljem državne veterinarske stanice, nije to prvi put da vlasnik psa dobije odgovor od veterinara kakav sam ja dobila i da on ne želi doći u kućni posjet. Takvi baš služe na čast veterinarskoj profesiji.
|
- 14:25 -
Komentari (60) -
Isprintaj -
#
Narodnjačka rapsodija
05.02.2008., utorak
Grad: Nećemo turbo-folk u Zrinjevcu
Unatoč najavama Alena Borbaša da će se 5. veljače u osječkoj Sportskoj dvorani Zrinjevac održati izbor za “Folk hit u Hrvatskoj”, odlukom Grada organizatori nisu dobili zeleno svjetlo za održavanje te manifestacije u gradskom prostoru.
- Izbor za folk-hit neće se održati u dvorani Zrinjevac. Mi ne želimo nikome zabranjivati ništa, no prema sustavu vrijednosti gradske vlasti, Balkan folk-glazba nema što tražiti u gradskom prostoru - jasan je bio osječki gradonačelnik Anto Đapić...
To je dio vijesti objavljene 19. 1. 2006. na internetskoj stranici grada Osijeka. Davno je to bilo, zar ne? A vremena se mijenjaju. I ljudi. I običaji.
Stoga je na jednoj drugoj stranici ovih dana osvanula vijest o osječkom sajmu turbofolka. Kažu da su obožavatelji stigli sa svih strana Lijepe Naše, ali i iz susjedstva. Toliko ljudi na jednome mjestu, svi okupljeni zbog tog jedinstvenog osjećaja izazvanog slušanjem turbofolka. Zadivljena sam. Ne sjećam se kad su posljednji put Hrvati bili tako jedinstveni. Valjda nam uvijek treba zapuhati neki vjetar s istočnih strana pa da se svi više volimo. Ko nas zavadi?
Najviše mi se sviđa to što u takvoj glazbi svatko može pronaći nešto za sebe. Ima tu pjesama za široke narodne mase, s takvog koncerta nitko ne može otići nezadovoljan. Osim toga, pročitala sam i podatak da se u 80 posto hrvatskih klubova sluša upravo takva glazba. Tko sam ja da sumnjam u to?
Štoviše, nakon što se na otvorenju jednog zagrebačkog narodnjačkog kluba našao i tigar počela sam intenzivno razmišljati o promjeni svog glazbenog neukusa u taj suvremeni val narodnjačkog ukusa. Kolika je snaga tog pokreta, najbolje svjedoči činjenica da je pred tim glazbenim zmajem pokleknula i jedna gradska vlast, poklonila se notama. A kad se udruže tigar i zmaj, poklekne i Ministarstvo kulture, i Uprava za zaštitu prirode, i Odjel za pravne i inspekcijske poslove zaštite prirode...
Shvatila sam da je to vrlo unosan posao koji ne može propasti. Budući da me ne privlači karijera pjevačice turbofolka, razmišljam kako bih mogla zaplivati tim vodama na neki drugi način. Evo, recimo, mogla bih pisati stihove. Ništa lakše. Otvorim novu mapu na računalu i u nju spremam tekstove. U međuvremenu pratim situaciju na tržištu i tražim neku zvijezdu u usponu kojoj trebaju hitovi.
Zbog velikog zanimanja za takve tekstove i opasnosti da mi netko ne pokrade pjesme, napisat ću vam samo nekoliko svojih stihova, tek toliko da se uvjerite da imaju potencijala. Bit će to hitovi, sigurna sam.
1. Ljubav ide kroz želudac
Kada čujem dvorišnu galamu,
znam da stižeš i nosiš salamu.
2. Ljubavna balada
Pukni puško, neka čuje raja,
naša ljubav došla je do kraja.
3. Sponzorušina pjesma
Volim tvoje s prugicama gaće,
a još više odrezak od plaće.
4. Zaljubljena
Kad me ljubiš, sva se zemlja trese,
k'o kad vjetar zaljulja zavjese.
5. Ljubavni trokut
Gromovi i munje zagrme mi tugom
kad te vidim da se grliš s drugom.
Još samo da osnujem tvrtku, nađem ekipu i – počinjem zarađivati veliku lovu.
|
- 10:45 -
Komentari (55) -
Isprintaj -
#
Inteligentna rješenja iz Egipta
02.02.2008., subota
Volim se probuditi prije nego što se oglasi budilica jer ne obožavam baš onaj osjećaj kad me prene iz dubokog sna pa na trzaj iskačem iz kreveta. No ima dana kad se probudim prije tog omraženog zvuka, ali sa spoznajom da nešto nije u redu. To "nešto" se u sekundi pretvori u odgovor čim poželim podići glavu, a ona se ne da. Tko mi je, dovraga, stavio te utege oko glave? Uh...buđenje u društvu migrene.
Maglovito jutro. Ustajem i vučem se kao usporeni film. Bez naglih pokreta, molim! Funkcioniram na rezervi. Treba se odvući na posao. Ali prije toga – pogled u ogledalo otkriva nepoželjne znakove i na mom licu. Srećom, postoje sredstva za kamuflažu. To je trenutak u kojem sam neopisivo zahvalna osobi koja se prva dosjetila šminkanja. Stvarno, tko se prvi dosjetio šminkanja?
Budući da povijest bilježi pojavu migrene još prije tri tisuće godina, nije isključeno da se netko u to vrijeme dosjetio jadu pa namazao štogod na lice da se ipak malo uljudi prije nego što se glavoboljan pojavi pred ostalim svijetom.
Prva asocijacija - Egipćani. Migrena im nije bila nepoznanica a na onim su svojim slikama svi redom ušminkani. Izgleda da su bili majstori u šminkanju. I žene i muškarci ukrašavali su oči crnom maskarom. Osim što su one tako dobivale bademast oblik, to im je bila i zaštita od sunca.
Rabili su i kozmetičke proizvode za smanjivanje podočnjaka, za bolji rast kose, za uklanjanje ožiljaka te proizvode protiv strija. Egipćanke su poslije kupanja mazale tijelo mirisnim uljima. Boju za obraze, usne i nokte dobivale su od crvene gline pomiješane s vodom. Kanom su bojile kosu, ali i nokte. Tamnocrvena boja ruža kakvim je Kleopatra mazala usne dobivala se od smrskanih kukaca. Žene su kozmetičke preparate čuvale u staklenkama spremljenim u posebne kutije. Te su kutije nosile (pardon, nosili su ih njihovi muževi!) i na svečanosti a bile su smještene ispod stolica na kojima su dame sjedile.
U Egipćana je uporaba mirisnih ulja i parfema bila povezana i s religijskim obredima. Kasnije će ta mirisna ulja rimskim hedonistima postati sredstvo koje će rabiti tijekom putenih naslada. Od Rimljana je potekao i izraz kozmetika; od riječi cosmetae. Bio je to naziv za rimske robove koji su kupali muškarce i žene u parfemu. Tako je bilo nekad. Cosmetae - robovi. Danas postoje robovi kozmetike.
Kako god bilo, sigurna sam da nisam rob kozmetike, ali dobro dođe njezina pomoć.
Izvor podataka
|
- 08:07 -
Komentari (34) -
Isprintaj -
#
|