Često se piše i raspravlja o tome kako ljudi obavljaju svoj posao, koliko su (ne)savjesni i vole li zaista to što rade. Izgleda da još uvijek postoji prevelik broj ružnih iskustava koja nas svakodnevno "obogaćuju" spoznajama kakvih sve ljudi ima, tako da nam se pozitivna iskustva katkad čine iznenađujuća i nevjerojatna.
Imati kućnog ljubimca u blizini, osim zabave i veselja podrazumijeva i obvezu, i brigu, i suradnju s veterinarom.
Za svog psa redovito kupujem sredstva za zaštitu od buha i krpelja a osobitu pozornost posvećujem borbi protiv ovih drugih koji mogu biti vrlo opasni. Budući da se nevolja lako dogodi, mog je psa ugrizao krpelj prije nego što sam ponovno kupila sredstvo protiv nametnika. Odstranila sam nepoželjnog gosta, ali slutila sam da nešto neće biti dobro.
Nažalost, slutnja se obistinila. Za dva dana pas je postao potišten, nije htio jesti i teško je ustajao. Dodatni je problem bio odlazak veterinaru. Naime, moj retriver nije naviknut na vožnju autom, a ima četrdesetak kilograma pa je problem tako tešku (i još k tome bolesnu) životinju staviti u auto i voziti do veterinarske stanice.
Znajući da veterinari dolaze i u kućne posjete, nazvala sam telefonom. Gospodin koji se javio očito nije bio baš raspoložen a ja sam mu objasnila zašto zovem, opisujući simptome koje pas ima i na kraju zamolila da netko dođe jer je problem prevesti psa do ambulante (a bilo bi suludo i nemoguće voditi ga u tom stanju pješice oko četiri kilometra).
Dobila sam sljedeći odgovor:
Gledajte, gospođo, naš je veterinar danas već bio u tom dijelu grada. Znate, mi moramo postaviti dijagnozu, veterinar mora poslušati pluća, srce, pogledati mu sluznice, izmjeriti temperaturu a ako vi imate problema s njim, kakve ćemo onda mi imati.
Ostala sam bez teksta. Uspjela sam samo završiti razgovor. Poslije mi je bilo krivo što se ne znam svađati. Samo mi je prolazilo kroz glavu "trebala sam reći ovo...", "trebala sam reći ono...". Ali od toga nikakve koristi.
Sve što je rekao izgledalo je vrlo neuvjerljivo. Kako liječi druge životinje? Koliko znam, krave i svinje nitko ne vozi u veterinarsku ambulantu da bi im tamo dijagnosticirali bolest, nego veterinar s opremom dolazi k vlasniku. Kad je riječ o pregledu koji je opisao – a rekao je da treba poslušati srce i pluća – za to mu je dovoljan stetoskop a za mjerenje temperature toplomjer. Sve to stane u jednu manju torbu.
Gospodin vjerojatno nije ni slušao kad sam mu objašnjavala zašto je problem dovesti psa. Nakon toga imala sam najbolju volju odvesti ga autom samo da mu netko pomogne. Na trenutak sam pomislila da će mi uspjeti. Sam je ušao u auto i smjestio se, ali čim sam pokušala zatvoriti vrata kako bih krenula – pobjegao je van.
Bila sam ljuta na sebe što sam u razgovoru s veterinarom odustala bez borbe. Srećom, nije on jedini veterinar u gradu. Na putu s posla zaustavila sam se u privatnoj ordinaciji jedne veterinarke. Ispričala sam joj o čemu se radi i da veterinar nije htio doći. Budući da ona nema auto, dogovorile smo se da dođem po nju ako primijetim da pas i dalje ima iste simptome. Došavši kući, vidjela sam da nema promjene.
Sjela sam u auto i otišla po veterinarku. Žena je uzela potrebnu opremu i lijekove (ipak sve stane u torbu!) te usred radnog vremena napustila ordinaciju, zaključala je (jer sama radi) i pošla sa mnom kako bi pomogla psu.
Zahvaljujući njoj, moj se kućni ljubimac oporavlja. Obično ljudi kažu da se dobar glas daleko čuje, a loš još dalje. Tako sam doznala da nisam samo ja imala negativno iskustvo s osobljem državne veterinarske stanice, nije to prvi put da vlasnik psa dobije odgovor od veterinara kakav sam ja dobila i da on ne želi doći u kućni posjet. Takvi baš služe na čast veterinarskoj profesiji.
Post je objavljen 09.02.2008. u 14:25 sati.