Zašto "noriju"?

25.05.2007., petak

Zvižde, viču, pjevaju, skaču, hodaju zagrljeni, ljuljaju se, mašu kojekakvim rekvizitima, između ostalog i bocama u kojima je, pogađate, tekućina s onim neizbježnim -OH u kemijskom sastavu. Formula koja ima brojna lica i naličja. Šarenilom svojih majica i glasnim zviždanjem maturanti su ovih dana bili neizostavan dio slike i zvuka svakoga grada. Svašta se tu zbiva, ali neću sad analizirati ono što, vjerujem, svi dobro vide i znaju da se događa. Lijepo ih je vidjeti kad se vesele, pjevaju, pa i kad su bučni i kad zvižde, ali ne volim ih sresti urokane i staklastih očiju dok iz njih isparava alkohol. To me nekako previše asocira na želju da umrtve osjetila i da se isključe od svijeta baš u onom trenutku kad u njega trebaju zakoračiti i doživjeti ga na neki novi način. A čini se da je baš u tome stvar. U tom novom koraku, u prijelazu u jedno novo životno razdoblje. Naravno, nisam o tome razmišljala dok sam na kraju srednje škole s ostalima iz svog razreda stvarala buku zviždeći po gradu. Važno je bilo kakve ćemo majice imati i koje ćemo "važne" gradske točke obići. Koga je bilo briga zašto se to čini, pa to je tradicija. Pokažimo da smo tu, da je jedno razdoblje iza nas, a da nam nije bilo nimalo lako iznijeti sav taj teret na svojim leđima. Sve te profesore s kojima su se i roditelji (tad isključivo starci) urotili protiv nas. Pa neka čuju da smo, unatoč svim preprekama, došli do kraja i da sad postajemo "veliki i važni". A onda je, jednoga dana, kad je od svega ostao album s fotografijama i osmijeh izazvan sjećanjem, došla informacija da postoji nešto što se zove "obred prijelaza". Iako su nam tad navrh glave bile studentske obveze, bila je to faza u koju bih se uvijek vratila – za razliku od one pubertetske. Uglavnom, ispalo je tad da sve to kroz što smo prošli, cijela ta parada ima neko svoje značenje, čak i znanstveno objašnjenje. Naime, to je svojevrstan ritual kojim se označava prijelaz iz jednog životnog razdoblja u drugo. A takvo što treba obilježiti. Baš kao što se obilježavaju i drugi važni događaji u životu svake osobe, od rođenja nadalje. Majice, zviždaljke i ostali rekviziti neizostavan su dio cijele te simbolike. Buka je potrebna da potjera svaku suvišnu misao i svaku zabrinutost o onome što slijedi sutra, u tom nekom novom razdoblju. Općenito, čini mi se da je to vrijeme kad je buka poželjnija od tišine u kojoj je tako teško i naporno ostati sam sa svojim pubertetskim mislima koje nisu baš uvijek vesele. U posljednje se vrijeme čak može primijetiti kako se ta parada pretvorila u neku vrstu maskembala. Pomno se odabiru majice, natpisi, čak se smišlja i čitav scenski nastup. Pa kad već spomenuh riječ "maskembal", postoje i neke sličnosti. Baš kao što maskirani likovi u veljači označavaju kraj zimskog razdoblja pa bukom i plesom tjeraju zloduhe, tako nekako i maturanti svojim glasnim zviždanjem i čitavim tim nastupom označavaju svoj prijelaz u jednu novu životnu fazu. Zaključak? Zaključih da odnedavno pišem postove bez zaključka.

- 21:30 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Ljubomora

21.05.2007., ponedjeljak

Kakve su bile vaše prve asocijacije kad ste pročitali naslov? Taj osjećaj, usuđujem se tvrditi, svi poznajemo u nekom obliku. No poznajemo li sva lica ljubomore? Ima li u ljubomori što pozitivno ili ona donosi samo ono što je negativno i destruktivno? I je li ljubomora uvijek uvjetovana samo ponašanjem druge osobe? A što ako netko tvrdi da uopće ne osjeća ljubomoru? Mogla bih nanizati još pitanja, ali i ovako se vidi da se ljubomoru može promatrati s raznih strana. Do odgovora, naravno, nisam došla sama jer nisam sveznajuća, ali zato postoje internetske stranice i članci o toj temi pa se može pročitati mnogo zanimljivih činjenica. Prvo i najčešće što se o ljubomori navodi: da je taj osjećaj zapravo vrsta straha, reakcija na situaciju u kojoj nekoga ili nešto doživljavamo kao potencijalnu opasnost za svoj odnos s osobom koju volimo. No je li ta percepcija uvijek točna? Naime, kažu psiholozi, ta opasnost ne mora uvijek biti stvarna; katkad je vidimo i tamo gdje je zapravo nema. U jednom članku piše kako osjećaj potječe upravo iz straha da će nas naša voljena osoba prestati voljeti zbog nekog drugog ili da će nekog drugog voljeti više nego nas. Preduvjet su za postojanje ljubomore ljubav i postojanje osobe koja bi mogla ugroziti našu poziciju. U ljubavnom odnosu mi ne želimo imati bilo kakvu poziciju. Zanima nas samo ekskluzivna. Naravno, pa tko želi biti druga violina? Zanimljivo je da ljubomora ne izvire samo iz situacija u kojima drugu osobu percipiramo kao potencijalnu prijetnju. Jer, neke osobe uopće ne doživljavamo kao opasne i tad ne osjećamo ljubomoru. Zašto je to tako? Evo što kažu znalci: Jedan je od najutjecajnijih osjećaj manje vrijednosti ili inferiornosti. Njime možemo sami sebe ugroziti više no što bi to mogla bilo koja druga osoba. Inferiorna osoba vjeruje da je izabranik njenog srca puno vrednije biće od nje same i da ih okružuje čitav niz ljudi koji su također kvalitetniji i vredniji od nje. Može ih smatrati pametnijima, ljepšima, šarmantnijima, uspješnijima, sposobnijima, potentnijima, zavodljivijima ili im na neki drugi način davati prednost pred sobom. Ona vjeruje da će njen partner kad-tad usporediti s ostalim ljudima koje upozna i zaljubi se u nekog boljeg. Tako je gubitak partnera za nju samo pitanje vremena. To mi već zastrašujuće zvuči. Ali mislim da je točno. Velik dio u cijeloj toj priči ovisi o nama samima. O razini samopoštovanja, vlastitog osjećaja vrijednosti. Naravno, nije nevažno ni partnerovo ponašanje. Ako u ljubavi postoji zdrav odnos, osjećaj zajedništva, povjerenja, potpore, međusobnog uvažavanja, poštovanja, želje za neprestanim ulaganjem i zajedničkim razvitkom itd., u takvu odnosu, rekla bih, ostaje jako malo mjesta za ljubomoru i nesigurnost. No to i dalje ne znači da ljubomora uopće ne postoji i da je to nešto što je samo loše. Evo jednog objašnjenja: Kako oko nas uvijek postoje zanimljivi ljudi koji zaslužuju pažnju, određena doza straha te vrste opravdana je. Ona nas podsjeća da nam je stalo do voljene osobe, daje nam potrebnu energiju da svoj ljubavni odnos sačuvamo i zaštitimo kao posebnu vrijednost. Zbog ljubomore nećemo mirno gledati kako nam netko osvaja partnera ili to naš partner nekome čini. Uložit ćemo napor da vratimo svog partnera i odnosu obnovimo "stari sjaj". Tako nas ljubomora motivira na ulaganje u kvalitetu ljubavnog odnosa, kako bi bio konkurentan kad se pojave druge ponude. Jedan je od važnih elemenata koji utječu na pojavu ljubomore i posesivnost, želja da neka osoba pripada samo nama pa se javlja i želja za kontrolom – da se slučajno ne bi pojavila opasnost koja bi to ugrozila. To je jedna krajnost. Postoji li osoba koja nimalo i baš nikad nije ljubomorna? Možda i postoji, ali to je opet druga krajnost. Ako je u pitanju velika doza samoljublja, osjećaja "nitko kao ja", onda postoji i percepcija da nema bolje osobe u koju se partner (partnerica) može zaljubiti. Rekla bih da se u tom slučaju događa da zbog takva pristupa neki ne osjećaju potrebu da se trude i grade svoj odnos s drugom osobom jer su uvjereni da ih nitko ne može zamijeniti, a to opet može odvesti u propast. Drugi je slučaj nepostojanje ljubavi, a onda nema ni razloga za ljubomoru. Na kraju, umjesto zaključka, reći ću da sam čitajući članke o ljubomori našla i sljedeću rečenicu: Ne zaboravite da ne možete nikoga natjerati da dođe kući, ali možete učiniti da želi doći kući. Osim toga, našla sam i stranice na kojima se može naći mnogo zanimljivih tema, korisnih članaka o ljubomori, temama koje zanimaju tinejdžere i njihove roditelje, o gubitku i oporavku ili pak o laganju, svađanju, ljutnji i agresiji, a da ne bih dalje nabrajala, svatko koga zanima, lako će naći nešto za sebe.

- 14:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #

Retrospektiva

12.05.2007., subota

Bez suvišnih riječi. I prije sam napravila nešto slično kad sam otkrila ovaj blog. Ponovno sam posegnula za fotografijama s bloga Foto Brlje i dodala im stihove. To me opušta. Postoji još jedan razlog. Brlje već dugo nije bio na blogu, pa eto, možda se odnekud javi... I dalje iz prikrajka virim i uživam u objavljenim fotografijama. A nadam se da će ih biti još. Vedri se nebo. Sunce se rađa. Plovi iz luke jedna lađa; Jedna što dugo stajaše na doku, Sva izbijena, s ranama na boku. More, ko mati, vuče je na krilo. Ljulja je, šapće: Ništa nije bilo. (D. Cesarić) Gledam more i nebo I tražim boju tvojih zjenica. Slušam lahor (s juga dolazi) i lovim u njemu val tvoga glasa... (N. Miličević) O nebo, sunce u korijenu trava, mene već čeka široki put i oblaci čergari. Ne lete samo ptice. Gledaj zemlju u letu, taj san koji postaje java. (J. Kaštelan) Sve je neobično ako te volim: more skida i svlači svoje plašljivo tijelo, zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca. (Z. Golob) i posve potajno da nitko ne zna ja te volim negdje među zvijezdama u visokoj plavoj svjetlosti gdje vrijeme nema više svoje značenje i svake noći dok ti spavaš ja stojim tamo i već te dugo čekam (N. Petrak) Kad mjesec izlazi, more prekriva zemlju, a srce se osjeća otok u beskraju. (F. G. Lorca) Kad prođe ova neobična mjesečina koja je prevalila daleki put od mene do tebe, plašljivo obojena srebrom, kad odleti drhtava ptica koja živi od topline moje ruke, i još me osvaja, sitnim koracima približava nebo mojim otvorenim očima... (Irena Vrkljan) A u svitanju nestaje mjesec i javlja se nepomućeno sunce. Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca. Tvrđava koja se ne predaje. Ne predaju se mrtvi oslobođeni svojih čula. Ne predaju se munje u brzom letu. Ne predaju se živi sa draguljima očiju. Utvrde se predaju, ali ne ove od sna. Same se daju i same otimaju. (J. Kaštelan) Željela sam biti krotka pred sudbinom Kao more I kupiti joj vjetar, Sunčan obruč snova... (Irena Vrkljan) Svatko stoji sam na srcu zemlje proboden zrakom sunca: a veče već je tu. (S. Quasimodo) Večer je crvenozlatna i tako bliska javi. Ptice prelijeću nad nama zamišljeno. Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato. (Vesna Parun) Kako je šutljivo more u daljini! Beskrajnost njegova je samotna. Tu blizu negdje u travama pognutim glas zrikavca tužit ne prestaje. (Vesna Parun) U moru života što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi... (D. Cesarić)

- 16:02 - Komentari (38) - Isprintaj - #

Prve trešnje...

08.05.2007., utorak

Volim vrijeme kad cvatu trešnje. Ima nešto posebno u ljepoti trešnjina cvijeta. Možda ne toliko u mirisu cvijeta ili u laticama koje su jednako lijepe, prozračne i nježne kao i sve druge latice koje raznosi proljetni vjetar... Možda je ljepota u slutnji slatkih crvenih plodova koji će tek nastati. Možda je ljepota u sjećanju na neka davna proljeća... Fotografija je posuđena, autor se nalazi ovdje. Ubrala sam danas prve trešnje pa su sve te misli nekako prustovski potekle iz okusa... Evo ih: Sjetih se i pjesama "s trešnjama"... Kada prođu dani kiša I iscure snjegovi Djeca kradu prve trešnje Ti na mene pomisli... Pred tvojon kućun još črešnja stoji Po ku smo se ko deca prtili mi I pašpice po judi hitali Ki su po ceste pasevali A ti si bila Slatka Ko lovranska črešnja na zajike... I naravno, stih svih stihova kad je riječ o trešnjama, onaj Nerudin: Želio bih s tobom učiniti što proljeće čini sa trešnjama... Katkad se, osim trešanja, u krošnji mogu zamijetiti i ljubavni prizori poput ovog: Nisam ih uznemiravala. Ubrala sam još koju s pristojne udaljenosti. Najslađe su kad se tako beru i odmah jedu. A još je slađe i podijeliti ih s nekim.

- 21:50 - Komentari (27) - Isprintaj - #

Tko je tu nastran?

04.05.2007., petak