Retrospektiva

12.05.2007., subota

Bez suvišnih riječi. I prije sam napravila nešto slično kad sam otkrila ovaj blog. Ponovno sam posegnula za fotografijama s bloga Foto Brlje i dodala im stihove. To me opušta. Postoji još jedan razlog. Brlje već dugo nije bio na blogu, pa eto, možda se odnekud javi... I dalje iz prikrajka virim i uživam u objavljenim fotografijama. A nadam se da će ih biti još.

Vedri se nebo. Sunce se rađa.
Plovi iz luke jedna lađa;
Jedna što dugo stajaše na doku,
Sva izbijena, s ranama na boku.
More, ko mati, vuče je na krilo.
Ljulja je, šapće: Ništa nije bilo.
(D. Cesarić)

Gledam more i nebo
I tražim boju tvojih zjenica. Slušam lahor
(s juga dolazi) i lovim u njemu
val tvoga glasa...
(N. Miličević)

O nebo, sunce u korijenu trava, mene već čeka
široki put i oblaci čergari.
Ne lete samo ptice. Gledaj zemlju u letu,
taj san koji postaje java.
(J. Kaštelan)

Sve je neobično ako te volim:
more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,
zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.
(Z. Golob)

i posve potajno
da nitko ne zna
ja te volim negdje među zvijezdama
u visokoj plavoj svjetlosti
gdje vrijeme nema više svoje značenje
i svake noći dok ti spavaš
ja stojim tamo i već te dugo čekam
(N. Petrak)

Kad mjesec izlazi,
more prekriva zemlju,
a srce se osjeća
otok u beskraju.
(F. G. Lorca)

Kad prođe ova neobična mjesečina
koja je prevalila daleki put od mene do tebe,
plašljivo obojena srebrom,
kad odleti drhtava ptica koja živi od topline
moje ruke, i još me osvaja,
sitnim koracima približava nebo
mojim otvorenim očima...
(Irena Vrkljan)

A u svitanju nestaje mjesec
i javlja se nepomućeno sunce.
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Tvrđava koja se ne predaje.
Ne predaju se mrtvi oslobođeni svojih čula.
Ne predaju se munje u brzom letu.
Ne predaju se živi sa draguljima očiju.
Utvrde se predaju, ali ne ove od sna.
Same se daju i same otimaju.
(J. Kaštelan)

Željela sam biti krotka pred sudbinom
Kao more
I kupiti joj vjetar,
Sunčan obruč snova...
(Irena Vrkljan)

Svatko stoji sam na srcu zemlje
proboden zrakom sunca:
a veče već je tu.
(S. Quasimodo)

Večer je crvenozlatna i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama
zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.
(Vesna Parun)

Kako je šutljivo more u daljini!
Beskrajnost njegova je samotna.
Tu blizu negdje u travama pognutim
glas zrikavca tužit ne prestaje.
(Vesna Parun)

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi...
(D. Cesarić)

- 16:02 - Komentari (38) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	svibanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Opis bloga

Arhiv

Poveznice...

Retrospektiva

12.05.2007., subota