Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.
Kad dan prolazi u nekakvom grintavom raspoloženju, ljudi obično kažu da su tog jutra ustali na lijevu nogu. No postoji li kakav opis za taj osjećaj grintavosti kad on počne negdje u gluho doba noći?
Ljubavni zov
Pošla sam spavati malo prije ponoći. Večer je bila topla; ostavila sam otvoren prozor i uključila radio neka tiho svira. Uskoro sam utonula u san. Ne znam koliko je bilo sati kad me odjednom probudila zaglušujuća buka koja je dolazila izvana. Sjedila sam na krevetu u to nedoba, onako bunovna, snena, pitajući se što se događa. Zbunjena. I da me u tom trenutku tko pitao gdje se nalazim, i o tome bih morala dobro razmisliti. Niti znam što se događa, niti znam što trebam činiti. No, napredak je bio već i to što sam se razbudila i počela rasuđivati što se događa. U kratkim vremenskim razmacima s ulice se čuo zvuk automobilske sirene. Jednom, dvaput, triput…pet puta…prestala sam brojiti… Vrlo brzo mi je postalo jasno da ono "s ulice" zapravo znači gotovo ispod mog prozora, ali sa susjedine strane.
Gledam, ništa ne vidim. Samo čujem automobil koji opet trubi istim zaglušujućim zvukom. Uskoro čujem kako se podižu rolete, cijelo se susjedstvo probudilo. A onda je otišao. Pretpostavljam da je dobar dio ulice čuo trubadura. Jutros su mi rekli da je to bio nekakav udvarač naše susjede. Stvarno se vremena mijenjaju, to znam, ali da su načini udvaranja postali tako neobični, to još nisam znala. Bojim se da bi noćas nekakve zvukove mogao proizvoditi njezin dečko ako dozna što se događalo.
Gosti
Dodajmo cijeloj toj situaciji i činjenicu da sam jučer naglo shvatila kako sam se malo preračunala s ovim neradnim danima pa je postalo očito da me čeka još jedan jednako dug dan, a ja bez plana i programa. I još kod kuće. Dodatno je ulje na vatru dodao i otac koji je u nevjerici prokomentirao nešto u stilu što se to događa... Znala sam i to da danas trebaju doći gosti, i to jedni od onih koji su me u djetinjstvu štipali za obraze zaključujući pritom štogod o mom rastu i razvoju, a sad je pitanje: "Kad ćemo u svatove?" Najviše "volim" kad me to pitaju. Tako sam prije otprilike dvije godine jednom starijem rođaku na pitanje o svadbi ozbiljno i uvjerljivo odgovorila: "U subotu!" On se jadnik počeo vrpoljiti i okretati oko svoje osi jer, kako pobogu, koju subotu…misleći kako ih nisam zvala u svatove.
Istrčavanje
Pred kraj dana već sam bila previše nemirna i postojalo je samo jedno rješenje. Staza za trčanje. I krenem tako na drugi kraj grada, i još malo okolo-naokolo jer je sve razrovano, ulice zatvorene, posvuda nekakvi radovi. Konačno dolazim na odredište i shvaćam da u 6 sati popodne po toj vrućini nema baš previše mazohistički raspoloženih ljudi na stazi za trčanje. Ali ipak ima, nisam sama. Osim toga, igrališta su puna, pa i to su nadobudni koji igraju košarku, nogomet. Sjetih se da tu nisam bila već tjedan dana, a to je značilo da bi moje istjerivanje nemira moglo završiti već u drugom krugu. U prvom se nije činilo tako strašno. U drugom sam već pomislila kako mi je teško. U trećem sam čula glas: "Nemoj forsirati!" U četvrtom sam govorila sebi da imam još samo jedan i neću valjda sad stati, ali skoro ispustih dušu i peti ipak nisam trčala. Gledajmo to s vedrije strane. Raspoloženje je poslije toga uvijek bolje, misli bistrije, a mislim da ću tako čvrsto spavati i da mi i slonovi mogu doći trubiti pod prozor, neću čuti.
Ne sjećam se više gdje i kad sam prvi put čula pjesmu Laura non c’e, ali znam da mi se baš svidjela iako nisam imala pojma tko to pjeva. Zapamtila sam refren, a onda je bilo lako pronaći ime pjevača. Nek. No, nisam postala pasionirana slušateljica nakon što sam doznala o kome je riječ (i da je on i oku ugodan) i ne znam sve njegove pjesme i albume napamet od-do, nego se s vremena na vrijeme sjetim tih pjesama pa ih vrtim jer baš volim poslušati takvu talijansku glazbu.
A kad je riječ o slušanju strane glazbe, moram reći da uvijek nastojim doznati o čemu je u pjesmi riječ, barem onako odokativno. Drukčije ju ne mogu doživjeti u pravom svjetlu, u potpunosti, kako god to nazvali. Čak i kad je riječ o hrvatskoj glazbi katkad volim pronaći zapis cijelog teksta pjesme jer se događa da su mi neke riječi u interpretaciji (zbog kojekakvih razloga) ostale nerazumljive.
No, moram se osvrnuti na pjesme spjevane na stranim jezicima. Što se tiče pjesama na engleskom, uspijevam ih razumjeti bez većih poteškoća. Kad je riječ o romanskim jezicima, recimo da se snalazim. Postoje sličnosti, a srodni su i latinskom, tako da mi nisu nerazumljivi. Ako nije u pitanju francuski. E, taj me frustrira. Razumijem svaku sedamdesetsedmu riječ.
Ipak, i to mogu podnijeti do određene mjere jer nekako to pjevanje na francuskom obično ne zvuči loše. Čini mi se kako stihovi pjesama (s najčešćim temama poput života, ljubavi, boli, snova, sreće…) na nekim jezicima jednostavno dobro zvuče. Sad dolazi onaj "ali". Ali, nikako i nikad nisam uspjela pronaći pjesmu koja bi mi dovoljno nježno, sentimentalno, pjevno, zanimljivo…i slobodno nastavite niz…zvučala na njemačkom.
Prije nego što se poslužim primjerom, moram dodati da uvijek najprije volim čuti kako pjesma zvuči na jeziku iz kojeg je potekla. U prijevodu se uvijek nešto izgubi, samim time što se neke riječi ili fraze ne mogu doslovno prevesti, a onda treba biti i dobar majstor za prepjev da se ne izgubi smisao.
Primjer pjesme koju sam spomenula na početku. Laura non c’e.
Evo kako zvuči u originalu:
Laura non c'e
e andata via
Laura non e piu cosa mia
e te che sei qua
e mi chiedi perché
l'amo se niente piu mi da
mi manca da spezzare il fiato
fa male e non lo sa
che non mi e mai passata
Laura non c'e capisco che
e stupido cercarla in te…
Ista pjesma, ali na engleskom. Sasvim dobra, samo se on malo muči s izgovorom...
Laura is away
she walked out the door
no one to live here anymore
and you ask me why
im wasting my time
over a girl no longer mine
my world is falling down around me
but she will never know
but i just cant forget her
laura is away
and i realized its crazy to see her in your eyes...
Na španjolskom nije problem...
Laura no esta, Laura se fue
Laura se escapa de mi vida
y tu que si estas, preguntas porque
la amo a pesar de las heridas
lo ocupa todo su recuerdo, no consigo olvidar
el peso de su cuerpo.
Laura no esta, eso lo se
y no la encontrar en tu piel...
Na kraju, kako to zvuči prevedeno na njemački:
Laura ist nicht mehr da, sie ist weg gegangen, Laura gehört nicht mehr mir und du bist die, die hier ist, und mich fragst, warum die Liebe mir nichts mehr gibt, du fehlst mir, ich bekomme keine Luft mehr, es tut weh und sie wei? nicht dass es nie vergehen wird. Laura ist nicht mehr da, ich verstehe, dass es dumm ist sie in dir zu suchen…
Njemačku izvedbu nisam pronašla, pokušajte sami zapjevati...
Malo neobično, zar ne?
Pisala sam jednom o svojim nezgodama sa statičkim elektricitetom. Ta su se zbivanja zasad smirila. Uglavnom se to događa zimi zahvaljujući atmosferskim prilikama i činjenici da sam ja očito skupljačica elektriciteta.
Ovih dana zabilježih niz događaja koji su me podsjetili na spomenute nevolje s elektricitetom, ali izgleda da sam ovaj put u osvetničkom pohodu.
Počelo je prije nekoliko dana s gradskim semaforom. Vozim se i dolazim na semafor; auti koji su bili ispred mene prošli su raskrižje i ponovno se uključilo crveno svjetlo. Stanem, čekam. Crveno...pa žuto...krenem...ali nema zelenog... Žuto, žuto, žuto... Semafor gecrk.
Sljedećeg dana uključujem perilicu rublja. Mogu samo reći da je radila neko vrijeme. Do centrifuge. Zatim je stala. I samo zuji. Majstora još uvijek očekujemo. A priču o njihovoj "brzini", pretpostavljam, znate.
Primjer treći. Na poslu se sjetih da imam rok za slanje nekog maila. Otvorim webmail i počnem pisati. U isto vrijeme oko mene nekakva priča, galama, pokušavam smisliti suvislu rečenicu i kad mi je napokon krenulo, samo odjednom – računalo se zamrači. Ostala sam bez riječi, a došlo mi je da vrištim. I dok sam u sebi ponavljala "duboko udahni", "izdahni" i tako nekoliko puta, računalo se u međuvremenu samo od sebe resetiralo. Kako? Zašto? Ne pitajte me.
I šećer na kraju. Dolazim u knjižnicu. Razgovaram s knjižničarom, on počne pretraživati katalog da provjeri jesu li knjige koje trebam dostupne za posudbu. U sljedećem je trenutku nešto puklo, otprilike kao kad eksplodira električna žarulja. Nestalo je struje. Računalo se isključilo...
Pa, čini se da sam se uspjela osvetiti za sve one trzavice koje mi je zimus priredio elektricitet. "Sređujem" tu "elektriku" kao od šale. Big Blue uzvraća udarac. Ili – gdje Big Blue prođe, tu struje više nema. Nadam se da se s vašim računalom nije ništa čudno događalo dok ste ovo čitali.
Dolazi sasvim neprimjetno kad se već naviknem na toplinu svibanjskih dana i povremeni bijes prirode zbog kojeg se iznenada zamrači nebo i oglasi se gromovima, a već trenutak nakon toga zabljesne dugin osmijeh.
Tako se kroz okvire tih svibanjskih slika lipanj potajice uvuče u moj život. Ugledam ga na kalendaru, ali kao da se ništa ne događa, ne primjećujem njegov dah. Sve dok me on sam ne probudi na svoj način.
Mirisom lipe. Kao da tek tad postanem svjesna da je on posvuda oko mene. Lipanj. U tom je trenutku već duboko utkan u sva moja osjetila. Ispuni me na neki poseban način. Mirisima, bojama, zvukovima… Uvuče mi se uvijek i u tekstove koje pišem na blogu. Čak i između redaka. I moje ga sjećanje tako jako upija da sam i mjesecima kasnije opet u stanju pisati – o lipnju.
Kad me obuzme lipanj, uvijek me potakne da potražim sva mjesta na kojima se skriva. Pronašla sam ga i u odlomcima starih postova. Nisam mogla odoljeti pa sam ponovno izvukla te lipanjske slike. Dragi su mi ti odlomci nadahnuti lipnjem čak i onda kad od lipnja ostane samo sjećanje pod snježnim pokrivačem, a ja tražim mjesta na kojima je ostao zapisan u ovoj maloj riznici riječi… Tražim taj lipanjski osjećaj…
Ljepljivo lipanjsko popodne. Jedan od onih dana kad se u izmaglici nepodnošljive sparine
osjećam pritisnuta utezima vlastitih misli koje mi ne daju mira…
Uvukavši se gotovo neprimjetno kroz širom otvoren krovni prozor, povjetarac je donio poznat miris procvale lipe.Taj je miris za mene uvijek bio poseban jer je doticao najdublje zakutke moga sjećanja...
Podigla sam glavu prema prozoru i sve što sam u tom trenutku uspjela vidjeti bio je gotovo ljubičast oblak koji se sporo vukao nebom.
Siguran znak nadolazeće oluje. I to one koja se javi sasvim iznenada, nošena težinom toplog ljetnog zraka, izazvana sudbinom njegova dodira s hladnim vjetrovima, poput dodira dvaju različitih svjetova...
Vani je već lebdio sumrak pretapajući narančastožutu sunčevu zagasitost u tamne sjene mirisne noći. U nekoliko koraka našla sam se na rubu strmine obrasle živicom preko koje se pružao pogled na brežuljke, a u daljini su se kao na dlanu nazirala drhtava svjetla grada...
Ne znam kako se stvorio pokraj mene, ali odjednom sam nijemo zurila u azur njegovih očiju, a trenutak kasnije već smo raspredali priču o gradu i ljudima kao stari znanci. Ni traga onom službenom i neumoljivom licu. Preda mnom je u tami stajao samo čovjek lijepa osmijeha i ugodna glasa. Dašak povjetarca uznemirio je lišće i moju kosu, a on je u tom trenutku dodirnuo jedan nemirni uvojak i poljubio me sasvim lagano, ali uznemirujuće, nezaboravno, obećavajuće i beznadno...dogodilo se to kao susret dviju duša i kao nestajanje u zaboravu. Do nas je dopirao zamaman miris procvale lipe. Začuli su se koraci u tami i trenutak je nestao u nepovrat.
Utonula sam duboko u stolac pokraj računala, podigla pogled prema krovnom prozoru nad kojim su i dalje putovali ljubičasti oblaci. Udahnula sam duboko onaj zamamni miris lipe što ga je ponovno donio povjetarac. Odjednom je iz tmastih oblaka zasjala pukotina svjetla i uskoro se začuo prasak…
