Kad dan prolazi u nekakvom grintavom raspoloženju, ljudi obično kažu da su tog jutra ustali na lijevu nogu. No postoji li kakav opis za taj osjećaj grintavosti kad on počne negdje u gluho doba noći?
Ljubavni zov
Pošla sam spavati malo prije ponoći. Večer je bila topla; ostavila sam otvoren prozor i uključila radio neka tiho svira. Uskoro sam utonula u san. Ne znam koliko je bilo sati kad me odjednom probudila zaglušujuća buka koja je dolazila izvana. Sjedila sam na krevetu u to nedoba, onako bunovna, snena, pitajući se što se događa. Zbunjena. I da me u tom trenutku tko pitao gdje se nalazim, i o tome bih morala dobro razmisliti. Niti znam što se događa, niti znam što trebam činiti. No, napredak je bio već i to što sam se razbudila i počela rasuđivati što se događa. U kratkim vremenskim razmacima s ulice se čuo zvuk automobilske sirene. Jednom, dvaput, triput…pet puta…prestala sam brojiti… Vrlo brzo mi je postalo jasno da ono "s ulice" zapravo znači gotovo ispod mog prozora, ali sa susjedine strane.
Gledam, ništa ne vidim. Samo čujem automobil koji opet trubi istim zaglušujućim zvukom. Uskoro čujem kako se podižu rolete, cijelo se susjedstvo probudilo. A onda je otišao. Pretpostavljam da je dobar dio ulice čuo trubadura. Jutros su mi rekli da je to bio nekakav udvarač naše susjede. Stvarno se vremena mijenjaju, to znam, ali da su načini udvaranja postali tako neobični, to još nisam znala. Bojim se da bi noćas nekakve zvukove mogao proizvoditi njezin dečko ako dozna što se događalo.
Gosti
Dodajmo cijeloj toj situaciji i činjenicu da sam jučer naglo shvatila kako sam se malo preračunala s ovim neradnim danima pa je postalo očito da me čeka još jedan jednako dug dan, a ja bez plana i programa. I još kod kuće. Dodatno je ulje na vatru dodao i otac koji je u nevjerici prokomentirao nešto u stilu što se to događa... Znala sam i to da danas trebaju doći gosti, i to jedni od onih koji su me u djetinjstvu štipali za obraze zaključujući pritom štogod o mom rastu i razvoju, a sad je pitanje: "Kad ćemo u svatove?" Najviše "volim" kad me to pitaju. Tako sam prije otprilike dvije godine jednom starijem rođaku na pitanje o svadbi ozbiljno i uvjerljivo odgovorila: "U subotu!" On se jadnik počeo vrpoljiti i okretati oko svoje osi jer, kako pobogu, koju subotu…misleći kako ih nisam zvala u svatove.
Istrčavanje
Pred kraj dana već sam bila previše nemirna i postojalo je samo jedno rješenje. Staza za trčanje. I krenem tako na drugi kraj grada, i još malo okolo-naokolo jer je sve razrovano, ulice zatvorene, posvuda nekakvi radovi. Konačno dolazim na odredište i shvaćam da u 6 sati popodne po toj vrućini nema baš previše mazohistički raspoloženih ljudi na stazi za trčanje. Ali ipak ima, nisam sama. Osim toga, igrališta su puna, pa i to su nadobudni koji igraju košarku, nogomet. Sjetih se da tu nisam bila već tjedan dana, a to je značilo da bi moje istjerivanje nemira moglo završiti već u drugom krugu. U prvom se nije činilo tako strašno. U drugom sam već pomislila kako mi je teško. U trećem sam čula glas: "Nemoj forsirati!" U četvrtom sam govorila sebi da imam još samo jedan i neću valjda sad stati, ali skoro ispustih dušu i peti ipak nisam trčala. Gledajmo to s vedrije strane. Raspoloženje je poslije toga uvijek bolje, misli bistrije, a mislim da ću tako čvrsto spavati i da mi i slonovi mogu doći trubiti pod prozor, neću čuti.
I dobra je vijest da se sutra radi, časna riječ.
Post je objavljen 25.06.2007. u 20:36 sati.