Marketing
Kad me obuzme lipanj...
Dolazi sasvim neprimjetno kad se već naviknem na toplinu svibanjskih dana i povremeni bijes prirode zbog kojeg se iznenada zamrači nebo i oglasi se gromovima, a već trenutak nakon toga zabljesne dugin osmijeh.
Tako se kroz okvire tih svibanjskih slika lipanj potajice uvuče u moj život. Ugledam ga na kalendaru, ali kao da se ništa ne događa, ne primjećujem njegov dah. Sve dok me on sam ne probudi na svoj način.
Mirisom lipe. Kao da tek tad postanem svjesna da je on posvuda oko mene. Lipanj. U tom je trenutku već duboko utkan u sva moja osjetila. Ispuni me na neki poseban način. Mirisima, bojama, zvukovima… Uvuče mi se uvijek i u tekstove koje pišem na blogu. Čak i između redaka. I moje ga sjećanje tako jako upija da sam i mjesecima kasnije opet u stanju pisati – o lipnju.
Kad me obuzme lipanj, uvijek me potakne da potražim sva mjesta na kojima se skriva. Pronašla sam ga i u odlomcima starih postova. Nisam mogla odoljeti pa sam ponovno izvukla te lipanjske slike. Dragi su mi ti odlomci nadahnuti lipnjem čak i onda kad od lipnja ostane samo sjećanje pod snježnim pokrivačem, a ja tražim mjesta na kojima je ostao zapisan u ovoj maloj riznici riječi… Tražim taj lipanjski osjećaj…
Ljepljivo lipanjsko popodne. Jedan od onih dana kad se u izmaglici nepodnošljive sparine
osjećam pritisnuta utezima vlastitih misli koje mi ne daju mira…
Uvukavši se gotovo neprimjetno kroz širom otvoren krovni prozor, povjetarac je donio poznat miris procvale lipe.Taj je miris za mene uvijek bio poseban jer je doticao najdublje zakutke moga sjećanja...
Podigla sam glavu prema prozoru i sve što sam u tom trenutku uspjela vidjeti bio je gotovo ljubičast oblak koji se sporo vukao nebom.
Siguran znak nadolazeće oluje. I to one koja se javi sasvim iznenada, nošena težinom toplog ljetnog zraka, izazvana sudbinom njegova dodira s hladnim vjetrovima, poput dodira dvaju različitih svjetova...
Vani je već lebdio sumrak pretapajući narančastožutu sunčevu zagasitost u tamne sjene mirisne noći. U nekoliko koraka našla sam se na rubu strmine obrasle živicom preko koje se pružao pogled na brežuljke, a u daljini su se kao na dlanu nazirala drhtava svjetla grada...
Ne znam kako se stvorio pokraj mene, ali odjednom sam nijemo zurila u azur njegovih očiju, a trenutak kasnije već smo raspredali priču o gradu i ljudima kao stari znanci. Ni traga onom službenom i neumoljivom licu. Preda mnom je u tami stajao samo čovjek lijepa osmijeha i ugodna glasa. Dašak povjetarca uznemirio je lišće i moju kosu, a on je u tom trenutku dodirnuo jedan nemirni uvojak i poljubio me sasvim lagano, ali uznemirujuće, nezaboravno, obećavajuće i beznadno...dogodilo se to kao susret dviju duša i kao nestajanje u zaboravu. Do nas je dopirao zamaman miris procvale lipe. Začuli su se koraci u tami i trenutak je nestao u nepovrat.
Utonula sam duboko u stolac pokraj računala, podigla pogled prema krovnom prozoru nad kojim su i dalje putovali ljubičasti oblaci. Udahnula sam duboko onaj zamamni miris lipe što ga je ponovno donio povjetarac. Odjednom je iz tmastih oblaka zasjala pukotina svjetla i uskoro se začuo prasak…
*Fotografije nisu moje.
Post je objavljen 07.06.2007. u 14:30 sati.