Volim vrijeme kad cvatu trešnje. Ima nešto posebno u ljepoti trešnjina cvijeta. Možda ne toliko u mirisu cvijeta ili u laticama koje su jednako lijepe, prozračne i nježne kao i sve druge latice koje raznosi proljetni vjetar... Možda je ljepota u slutnji slatkih crvenih plodova koji će tek nastati. Možda je ljepota u sjećanju na neka davna proljeća...
Fotografija je posuđena, autor se nalazi ovdje.
Ubrala sam danas prve trešnje pa su sve te misli nekako prustovski potekle iz okusa...
Evo ih:
Sjetih se i pjesama "s trešnjama"...
Kada prođu dani kiša
I iscure snjegovi
Djeca kradu prve trešnje
Ti na mene pomisli...
Pred tvojon kućun još črešnja stoji
Po ku smo se ko deca prtili mi
I pašpice po judi hitali
Ki su po ceste pasevali
A ti si bila
Slatka
Ko lovranska črešnja na zajike...
I naravno, stih svih stihova kad je riječ o trešnjama, onaj Nerudin:
Želio bih s tobom učiniti što proljeće čini sa trešnjama...
Katkad se, osim trešanja, u krošnji mogu zamijetiti i ljubavni prizori poput ovog:
Nisam ih uznemiravala.
Ubrala sam još koju s pristojne udaljenosti.
Najslađe su kad se tako beru i odmah jedu. A još je slađe i podijeliti ih s nekim.
|