Blažene prirodne znanosti. Objašnjavaju uzroke pojava, dokazuju ih eksperimentima koje je moguće ponoviti, provjeriti, stvari se mogu vrlo egzaktno dokazati, a istraživač pritom ostaje objektivan. No, kad je riječ o društveno-humanističkim znanostima, već se može govoriti o pozamašnoj količini subjektivnosti, o postojanju različitih teorija koje opisuju istu pojavu, a svaka je valjana i svaka ima dovoljno dobre argumente da bi se održala.
I još je dobro dok je tako, dok postoje argumenti, valjani dokazi kojima se potvrđuje neka teorija, kad se poštuju znanstvene metode istraživanja i dokazivanja. Katkad mi se čini da ima sve više primjera koji pokazuju da je u društveno-humanističkim znanostima danas moguće svašta podvaliti kao teoriju te čak tvrditi da za to postoje i dokazi. A sve zato što postoji poprilična sloboda tumačenja činjenica.
Mislim da će biti vrlo jasno spomene li se da ima čak pet teorija o podrijetlu Hrvata, a da se i dalje rađaju nove. Posljednja na koju sam naišla bila je ona o turskom podrijetlu Hrvata, a osmislio ju je neki turski znanstvenik koji se čak bavio istraživanjima gena pa navodno otkrio da smo vrlo slični Turcima.
A kako nas Hrvata svuda ima, tvrde neki da postoji i indijansko pleme Croatan te da je riječ o potomcima nekih hrvatskih brodolomaca koji su, eto, učinili svoju patriotsku dužnost pa čak i među Indijancima, pardon, Indijankama - zasijali hrvatsko sjeme.
Ovisno o tome kako promatramo stvari, možda bi neki čak nastojali utvrditi da se tamo neki Hrvat zbližio s Indijancem. Zaboga, potrebno je uzeti u obzir sve mogućnosti. Pa čak i onu da je možda i tamo bilo homoseksualaca. Čini se da je to u modi. Razne udruge zastupaju interese homoseksualaca, bore se za njihova prava.
Da se razumijemo, poštujem svačije pravo na seksualnu orijentaciju, ali isto tako zadržavam svoje pravo na vlastito mišljenje o tome.
U tom smislu moram reći da mi se čini kako je promicanje homoseksualnosti u posljednje vrijeme postalo vrlo pomodno. Štoviše, već postaje degutantno ono što se čini uime zagovaranja seksualnih sloboda. Homoseksualci se traže na sve strane.
Sad su već i V. Nazor i I. G. Kovačić – gay, kako se to kaže suvremenim rječnikom. Da se nitko ne uvrijedi. Pederi - to je ipak podrugljivo. A gdje su dokazi? E, to je ono najzanimljivije. Navodno je to netko čak uspio i "znanstveno" dokazati. Budući da su Nazor i Kovačić surađivali, dopisivali se, netko je valjda u njihovim riječima prepoznao dovoljan broj toplih izraza da ih proglasi – zaljubljenima.
Zato pazite: kome, što i kako pišete! Nikad se ne zna tko bi jednoga dana mogao čitati iako vam se sad čini da je to vaša privatna stvar. Spomenuto mi je "otkriće" prilično smiješno, ali i zanimljivo jer upravo oni koji se bore za to da u svom privatnom životu svatko ima pravo na svoju seksualnu orijentaciju – istodobno tako zadiru u nečiju privatnost. Osim toga, po čemu bi to bilo važno za Kovačićevo i Nazorovo stvaralaštvo? To je važno samo onome tko tjera vodu na svoj mlin pa za opravdanje svog načina življenja traži slične primjere među poznatim osobama.
Da bi se moglo reći: Gay je ok.
Ili da ljubav ne pita za spol ni za godine? Ne znam. Za mene to ipak nije sve tako jednostavno. Spomenut ću još samo da negdje četrdesetih godina, kad su surađivali, Kovačić (1913.-1943.) nije imao ni 30 godina, a Nazor (1876.-1949.) je već bio u kasnim šezdesetima. Zaljubljeni? Jednome jedva 30, a drugome gotovo 70? Sad se već stvarno pitam tko je tu nastran.
|
