Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.
Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.
Moć riječi
27.02.2007., utorak
Pomislih koliko sam puta na vlastitoj koži osjetila kako su riječi moćne. I sama često ljude i situacije pamtim po izgovorenim (ili napisanim) riječima.
A sve zato što riječi izazivaju misaone i emocionalne doživljaje, osjećaje. Pamtimo emocije, pa tako i riječi koje su ih izazvale i one koji su ih izrekli, napisali...
Riječi nas mogu obradovati, razveseliti, mogu nas utješiti, ali i rastužiti, a nečije nas riječi mogu
razočarati. Zbog riječi ćemo se i naježiti, raznježiti, nasmijati ili pak zaplakati.
Riječima se možemo porječkati, njima se možemo poigravati. Riječima ne moramo samo izricati misli, možemo ih i skrivati.
Riječi mogu biti tople, nježne, zvonke, teške, velike, snažne, važne, nevažne, tužne, ružne, ubojite, oštre, tupe, glupe, zaboravljene, izgubljene, pronađene... Mogu boljeti. Riječima se možemo i voljeti. A mogu ostati isprazne.
Čini mi se da je to najgore.
Zato što riječi obično prethode djelima. Ako su one isprazne, ni djela se neće dogoditi. Stoga nije dobro olako i nepromišljeno izgovarati riječi. Jer, kao što kaže jedna arapska poslovica: Četiri se stvari ne mogu vratiti: izgovorena riječ, izbačena strijela, protekli život, propuštena prilika.
Evo što su o riječima izrekli...
Miroslav Krleža:
"Riječi... spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme između čovjeka i čovjeka nepromostivosti vrlo često dublje od najmračnijega ponora."
Konfucije:
"Zbog jedne riječi čovjeka često smatraju mudrim, a zbog jedne riječi često ga smatraju glupim. Uistinu moramo dobro paziti što govorimo."
Enes Kišević:
"Riječi su samo sjena mojih doživljaja, a jezici samo služe da se ljudi ne razumiju njima. Grijeh je svakodnevno prolaziti kroz svjetlost, a nemati ništa od njezine topline. Iza nas ostaje samo ono dobro što činimo drugima. Uz sva svoja djela Bog bi bio sâm da ljubav svoju s drugima ne dijeli."
"Lako je riječima donositi vatru, buditi njima mržnju i zavist – riječima treba donositi mir. Takve su riječi slične svjetlosti."
Friedrich Schiller:
"Iz riječi nekog čovjeka može se, istina, saznati kakvim on želi da ga smatraju, ali to što on zaista jest, moramo nastojati pogoditi iz mimike što prati njegove riječi i crta lica, dakle pokreta koje on ne želi."
Pitagora:
"Najstarije i najkraće riječi "da" i "ne" zahtijevaju najviše razmišljanja."
Bilo je to 21. svibnja 2005. Sat je pokazivao 00.55 kad sam objavila svoj prvi post. Početak mog bloganja.
Nakon godinu dana i devet mjeseci, 21. veljače 2007. dobila sam "štafetni" zadatak – napisati tekst u kojem ću objasniti naziv bloga i svoj nadimak.
Ono što je valjda svakome odmah jasno, to je činjenica da ništa u početku nije izgledalo ovako kako izgleda danas. Blog je bilo plav, s narančastim zvjezdicama uz naslove. Naravno, to je bilo u skladu s imenom. Duboko modro more. No, početak bijaše adresa bloga. Trebala je biti: bigblue.blog.hr, međutim, ta je adresa već bila upotrijebljena. Budući da sam poželjela imati svoj komadić plavetnila u blogosvijetu, najjednostavnije je bilo umetnuti to "moje" u adresu koja je tako postala: mybigblue.blog.hr. S obzirom na to, ni izgled bloga nije mogao biti drukčiji nego plave boje s morskim motivima, to sam odmah odabrala.
Kako je vrijeme prolazilo, a ja se sve više upoznavala s "čarima" HTML-koda (metodom pokušaja i pogrešaka), poželjela sam malo preinačiti izgled bloga. U pozadinu sam stavila fotografiju dupina, promijenila boju teksta i uglavnom malo eksperimentirala – koliko je to bilo moguće, a da ne učinim kakvu nepopravljivu štetu. Blog je izgledao ovako:
I tako sam neko vrijeme blogala tragajući za novim mogućnostima – dodavanjem desnog stupca i još gdjekojom preinakom. Taj podvig nije bio nimalo jednostavan. Barem ne onome tko samo malo zna prčkati po HTML-u. Srećom, našao se netko tko se u to jako dobro razumije i pristao mi pomoći. Freestyler je preuzeo ulogu dizajnera. Nisam mu trebala posebno objašnjavati, odmah je sve shvatio. The Big Blue i morski motivi. I desni stupac, to je bila moja želja. Kad sam nakon toga dobila kod za novi izgled bloga i postavila ga u editoru – jednostavno sam znala da je to – to, čim sam vidjela kako izgleda. Ništa nisam željela mijenjati.
Sad sam vam toliko toga ispričala, a zapravo još nisam rekla ZAŠTO sam izabrala to ime bloga i svoj nadimak.
Prijateljstvo s morem počinje od prve godine moga života. Mislim da to dovoljno govori, a kad bih počela objašnjavati na koje sve načine volim more i kako ga doživljavam, bojim se da bi to mogao biti novi post.
Druga je važna stvar u ovoj priči film. Moj kultni film. The Big Blue ili Veliko plavetnilo – kako vam drago, na blogu sam se samo poigrala riječima. Film koji zauzima posebno mjesto na popisu mojih emocionalnih doživljaja. To je druga stvar koju ovdje ne smijem početi objašnjavati jer neću biti gotova do sutra, a ostalo je samo četrdesetak minuta do ponoći. Odatle je potekao i moj nick - Big Blue (odabran jer je ipak malo kraći od inačice Veliko Plavetnilo), a "plavetnilo" adresa elektroničke pošte.
Duboko modro more – naziv bloga za koji ne mogu točno reći zašto, jednostavno je nastao u trenutku poigravanja riječima. Poslije sam shvatila da je i to naslov filma (nisam sigurna jesam li ga gledala) i zaključila – da mi sve to odgovara baš tako kako je.
Dupini me fasciniraju. I to je sve što ću o tome reći jer su na popisu razloga zbog kojih bi opet mogao nastati čitav novi post - treći u nizu.
Eto, Sklblz, zadatak je ispunjen! Još mi preostaje imenovati nekoliko blogera/blogerica pa neka opišu kako su odabrali svoj nadimak i naziv bloga - ako to žele, naravno!
Postoje u životu situacije kad se odjednom, sasvim neočekivano pojavi neka osoba iz prošlosti koja nam je jednom davno bila srcu draga. Tada se obično s osmijehom prisjetimo tih prošlih dana. Zanimljivi su to susreti. Kao da iz arhiva izvučemo nešto davno pospremljeno; iz ormarića sa srednjoškolskim uspomenama. Nije to moralo biti ništa spektakularno. Katkad je baš u tome čar. Kad je zapravo sve ostalo nedorečeno, pa uvijek ostane nešto što visi u zraku.
Tako sam se jednog dana (iz sasvim prozaičnih, poslovnih razloga) našla licem u lice s takvom osobom iz "arhiva". Odjednom su se počele rojiti svakojake misli po glavi, kao višestruki dijalog. Jedan naglas, a drugi...kao da na jednom ramenu sjedi anđeo, glas razuma, razboritih misli, a na drugome vražićak koji razigrava razne primisli i škakljive ideje - usporedno s onim dijalogom koji se događa naglas, između...nazovimo ih: Blue i gospodin Arhiv, lik iz iste srednjoškolske generacije.
Najprije uvod i didaskalije, kao u pravoj scenskoj igri.
Prostorija u kojoj se nalazi Blue s kolegicom i kolegom. Čuje se kucanje na vratima. Jednoglasno pozivamo: "Naprijed!"
Otvaraju se vrata, ulazi gospodin Arhiv.
Arhiv: "Dobar dan!"
Blue (radi nešto i pozdravlja): "Dobar dan!"
(Zatim podigne glavu i vidi da je pridošlica zapravo gospodin Arhiv, a već je obaviještena da nju traži.): "Hej, to si ti stigao, evo, sad ću ja, samo mi reci o kojim je podacima riječ!"
Arhiv nabroji sve što treba. Blue krene prema vratima i polazi s Arhivom do mjesta X na kojem se nalaze podaci.
U to vrijeme počinje onaj dijalog – anđeo na jednom, a vražićak na drugom ramenu:
Uuuuu, baš je taj Arhiv zanimjiva pojava, zar ne, a nisi ga dugo vidjela? Samo u prolazu. A gle sad ovo, licem u lice...pa daj, pogledaj malo izbliza!
Daj priberi se, obveze su u pitanju, znaš što ti je posao i otjeraj te primisli!
Ma čekaj, samo malo, pogledaj onako ispod oka, uvijek je bio simpatičan, gle kako se smješka!
Hej, heeej, Blue, pa kamo ti to gledaš? I smješkaš li se ti to? Daj se uozbilji! Objasni čovjeku što treba i ne mjerkaj ga!
Jao, pa nije pitanje života i smrti, dok razgovaraš i objašnjavaš mu o čemu je riječ, nije zabranjeno malo pogledati, a osmijeh je samo stvar ljubaznosti... U sugovornika s kojim razgovaraš ionako trebaš gledati... Ima stila, zar ne?
Čudi me kako ti uopće uspijeva držati se teme razgovora dok ti se istovremeno u glavi roje misli...oh, ne želim ih ni ponoviti!!! I ne bulji mu u ruke!
To nije buljenje u ruke, to je samo pogled na ono što zapisuje! Podaci su važni! Pa dobro, tko kaže da moraš gledati u ru... u ono što piše! Gledaj u oči. Nda...u oči...smeđe oči.
Tc, tc, tc, tc... Koliko uopće traje taj razgovor? A tebi se baš razvezao jezik, ha, Blue? Aha, čini se da ipak priču privodiš kraju... Dobro, sad zaključak i isprati ga prema vratima...
Dobrooo, dooobroooo, to je samo bezazlen pogled na nekoga tko dobro izgleda baš kao nekad, pa što? Nije zabranjeno gledati!
Nije, ali sad je dosta; i službenog i neslužbenog razgovora, evo, odlazi. Isprati, pozdravi, doviđenja!
Doviđenja, doviđenja, pa upravo je rekao da će opet doći, he, he, he...
Rekoh da ću u skorije vrijeme valjda napisati štogod suvislo. E, pa - suvislo ili ne - tu je. Sjećate se Kviska? Ovo je druga inačica te priče. Iako su neki dijelovi ostali isti, priča je prerađena, dopunjena. Nisam htjela objavljivati to u nastavcima, stoga evo - sve odjednom.
KVISKO
Pasja vrućina. Sunce ispija posljednje kapi vode iz zemljinih pora. Zrak treperi, žega pritišće i čini se kao da zaglušuje umirujući bariton radijskog spikera koji upravo čita vremensku prognozu. Sućutno najavljuje kako će sutra živa na termometru pokazivati još dva, tri stupnja više. No za razliku od vijesti koje svakodnevno dolaze s prvih crta bojišnice, čak i takva prognoza dobro zvuči.
Zatim se javlja ženski glas koji čita liječničke savjete - kao upute za preživljavanje. Ne izlaziti, zamračiti prostorije, piti mnogo vode, izbjegavati kavu, odmarati se... A što čovjeku i preostaje nego zavući se negdje u debelu hladovinu, izbjegavati sve i svakoga. Jer, ljudi ovih dana donose samo loše vijesti. Dobro je zavući se u kakav zakutak i prebirati po krhotinama svojih sjećanja. Znam koga u njima uvijek mogu pronaći, čak i u ovom trenutku u kojem se život tih dragih ljudi mjeri samo velikim upitnicima na koje rat daje odgovore.
I znam da su ona prošla ljeta bila jednako topla, ali nemiri potpuno drukčiji i bezazleni. Uznemireni duhovi, buntovnici s razlogom i bez njega. Neprestano filozofiranje o životu, i tvrdoglavost, i vječno traganje za odgovorima, i prve velike ljubavi... Čini mi se kao da još uvijek na starim mjestima odzvanja onaj zvonki smijeh i u mraku se nazire žar cigarete i čuje se kakva pjesma. Miris noći ispuni ulicu i zvijezde se rugaju tami. A san? Tko bi spavao za takvih noći? Najvažnije je da se okupi ekipa, a dvorište odzvanja vikom i smijehom. Počne žustra rasprava. Potom se netko dosjeti da smo ipak preglasni, što nije po ukusu naših starijih susjeda, pa uslijede uzaludni pokušaji utišavanja koji zapravo stvaraju još veću buku kad orkestar glasova počne nadvikivanje.
Svima je poznato da je opet prigovarala susjeda, ona koja živi na kraju ulice. Od žamora ne može spavati, kaže. Ljeti od žamora. Od čega ne spava zimi? Točno zna kad se tko subotom vraća kući nakon izlaska u grad. I tko je koga dovezao, i na čijem je mostu stao.
Da radi za kakvu špijunsku službu, zacijelo bi već jako napredovala, do visoke dužnosti.
A onda je ostala bez zanimacije. Promijenili smo lokaciju. Udaljili se od zidova koji imaju uši. I brojili zvijezde na čistini, sjedeći na balvanima i udišući onaj slatkasti miris drveta. Ne sluteći da će u godinama koje dolaze upravo balvani promijeniti naše živote. I obilježiti ih zauvijek.
Jedne takve večeri, dok smo udisali miris drveta pomiješan s dimom cigareta, prislonjeni jedni uz druge, posjedali i polegli po izvaljenim deblima hrapave kore, čije nam se iverje utiskivalo u odjeću, žmirkali smo u mraku i promatrali zvijezde. Odjednom je Bero pokazao rukom prema nebu i uzviknuo:
-Pogledajte one zvijezde tamo, one četiri na okupu, pa još one ispod; izgledaju kao Kvisko!
Podigli smo glave i uprli pogled u smjer koji je pokazivala njegova ruka.
Pretražujući očima taj djelić neba na kojem smo trebali pronaći spomenutog Kviska, Cok, dežurni mrgud među nama, primijeti poluglasno, u svom ironičnom stilu:
- Bero opet filozofira pa ćemo po njegovim instrukcijama nakon Kviska među zvijezdama vjerojatno tražiti i lik Olivera Mlakara.
Jedni su se odmah složili, drugi su još pokušavali odgonetnuti oblik tog Kviska, no jedno je bilo sigurno - nebeski je svod u tom trenutku postao bogatiji za jedno "novo" ime. Kvisko je dobio svoje mjesto i na nebu i u našim mislima.
- O čemu razmišljaš? - prenu me poznat glas. U nevjerici se nisam usudila okrenuti glavu u smjeru iz kojeg se čulo pitanje. Pomislih da se još uvijek odigrava ples sjećanja u mojim mislima. No, bio je to stvaran glas.
- Šta si se ukočila? Smiješ se okrenut! - izgovori u trenutku kad sam već okrenula glavu i ugledala nasmiješeno lice koje je virilo iz grma narančastih ruža koje su rasle uz trijem.
-Cok!!! - izustila sam dok se on već prebacivao preko ograde i u dva koraka stigao do mene obgrlivši me svojim dugim žilavim rukama, odjeven u vojničku odoru, s košuljom podvijenih rukava koji su otkrivali podlaktice išarane ogrebotinama.
Drag mi je taj mrgud, iza njegove se ironije skriva osjećajna osoba puna razumijevanja, s kojom se može satima razgovarati, a da vrijeme proleti neopisivom brzinom. Tako je bilo i danas. Pričao mi je o sebi, o svojim suborcima, o ožiljcima koji će zauvijek ostati u dušama ratnika, o sitnicama koje ga vesele. Morala sam ga natjerati da štogod pojede pa mi je rekao da se ponovno osjeća kao dječak koji trpi prijekor jer ne želi jesti, ali da sa mnom tvrdoglavom nikako ne može na zelenu granu pa će biti bolje da me posluša. Činilo mu se da smo odrasli preko noći, ali da je negdje duboko u svima nama ostalo skriveno razigrano dijete uplašeno okrutnošću ratnog vrtloga koji nas je povukao u svoje dubine.
- Isplivat ćemo - rekao je.
Razgovor je odmicao, a s njim i dan. I kad je pala koprena mraka, još uvijek smo sjedili na trijemu i još je bilo sparno i ljepljivo vrijeme. Ni daška vjetra. On i ja udobno zavaljeni u pletenim stolicama, kao dva otoka, daleko od ostatka svijeta. Na stolu su pred nama bile čaše i vrč s limunadom u kojoj se odavno otopio led, a na staklenoj se posudi zrcalila mjesečina. Cok je ustao, prišao ogradi i zagledao se u nebo. Zatim je, bez imalo ironije, s mnogo topline i sjete u glasu rekao:
- Dođi ovamo, gle, vidi se Kvisko! Da znaš, svaki put kad pogledam Kviska, sjetim Bere i ekipe, i onih naših dana.
Složili smo se da je Kvisko zauvijek ostao znak. I kad nismo na okupu, gledati Kviska značilo je biti zajedno, barem u mislima.
Oprostili smo se iza ponoći. Rekao je neka se čuvam i da se nada kako će sve brzo biti gotovo pa ćemo se uskoro opet vidjeti. Dani su letjeli u jednakom ritmu, izmjenjujući nesnosnu vrućinu i loše vijesti. Kad se Cok sljedeći put pojavio na mojim vratima, bio je slomljen i zagrlivši me, samo je prošaputao da Bere više nema i da nam sad na nebu ostaje samo Kvisko. Tamo će Bero ostati vječno.
Ovo je pjesma koju odavno volim, a obrada me oduševila. Ostavljam vam pa poslušajte ako vam je gušt. Ako nije, ne morate. Napisat ću štogod suvislo u skorije vrijeme, nadam se.
Zanimljivo je kako neke filmove mogu gledati uvijek iznova i nikad mi ne dosade. Štoviše, svaki put kad gledam takav film, nekako ga vidim u novom svjetlu. Vjerojatno ovisno o vlastitom raspoloženju. I tako zapažam neke sitnice koje možda prije toga nisam vidjela ili sam ih jednostavno zaboravila, ipak je riječ o detaljima.
A večeras sam gledala "Zapravo ljubav". Sasvim lagan, romantičan, sladunjav i baš takav treba biti. Govori o ljubavi na tako neobično-običan način. Mozaik priča o zaljubljenima. Jednostavan i lijep, kao i sama ljubav. S osmijehom.
Danas neću pisati post na uobičajen način. Samo ću citirati dio iz knjige Žene koje trče s vukovima jer smo nakon prošlog posta u komentarima malo dotakli temu izbora (ne onih političkih). Ostalo prepuštam vama.
Dakle - izbor.
Najvažnije razlikovanje koje možemo provesti u toj stvari razlika je između stvari koje nas vabe i stvari koje nas dozivaju iz duše.
Evo kako to ide: zamislite švedski stol na kojem su izloženi tučeno vrhnje, losos, bejgli i roastbeef, voćna salata, zelene enchilade, riža, curry, jogurt i još mnoge, mnoge stvari na stolovima koji se prostiru jedan do drugoga. Zamislite da to sve pregledate i vidite određene stvari koje vas privlače. Kažete sami sebi: "Joj! Zbilja bih rado jedno od ovih, jedan taj i možda još malo od onoga."
Neke žene i muškarci sve svoje životne odluke donose na taj način. Oko nas se prostire svijet koji nas stalno doziva, koji se stalno uvlači u naše živote budeći i stvarajući apetite koji su bili posve maleni ili ih uopće nije bilo. Kod takvih izbora odlučujemo se za nešto jer nam slučajno leži pred nosom u tom trenutku. Nije to nužno ono što želimo, ali je zanimljivo, pa što dulje gledamo, to nas više privlači.
Kad smo povezani s instinktivnim sebstvom (...) onda umjesto toga da gledamo što nam je ponuđeno, kažemo same sebi: "Čega sam gladna?" Ne gledamo ništa izvan nas, nego uronimo u se i pitamo: "Za čime čeznem? Što sada želim?" Alternativna pitanja glase: "Za čime hlepim? Za čime žudim? Za čime patim?" A odgovor obično hitro dođe: "Joj, mislim da želim...znaš što bi uistinu bilo dobro, da ima malo ovoga ili onoga...a da, to je uistinu ono što želim."
Je li to ponuđeno na švedskom stolu? Možda jest, a možda nije. U većini slučajeva vjerojatno nije. Morat ćemo krenuti u potragu za time na neko vrijeme - kojiput i na znatno više vremena. No, na kraju ćemo to pronaći i bit će nam drago što smo ispitale naše dublje čežnje.
(Clarissa Pinkola Estes: Žene koje trče s vukovima)
Tko bi rekao da jedna dosadna prehlada i 38 stupnjeva na toplomjeru ipak mogu izroditi nešto umirujuće. U trenucima kad se oči žare i cakle, a jedini mogući pokret tijela je onaj u verziji slow motion, dogodi mi se nešto kao spuštanje nekakve nevidljive, a neprobojne pregrade između vlastitog postojanja i ostatka svijeta.
Tad nemam ni snage ni volje razmišljati o kojekakvim donkihotovskim pitanjima koja me zaokupljaju s vremena na vrijeme; o poslu, o obvezama, o vremenskim rokovima... Obuzme me nekakvo stanje u kojem mi se te naporne teme ne uspijevaju približiti.
A prije tog stanja, prije nego što me iz zasjede napao virus, bila sam u knjižnici. Došavši potpuno bez ideje o tome što bih mogla posuditi, približila sam se polici na kojoj su izložene knjige hrvatskih pisaca. Pogled mi je najprije privukla naslovnica, a što drugo.
(Jasno vam je i zašto, zar ne?)
Piščevo mi ime nije bilo poznato. Otvorila sam korice kako bih doznala štogod o temi djela (držeći se one: ne sudi knjigu po koricama iako su me i naslovnica i naziv već na prvi pogled toliko privukli da je bilo malo vjerojatno da ću je vratiti natrag).
Po tekstu na unutrašnjoj strani naslovnice, zaključih da je riječ o nekoj vrsti ljubavnog romana, a priča je ispričana iz muške prespektive. Profesor filozofije i talijanskog koji nakon ljubavnog razočaranja, ostavljen od voljene žene koja ga je prevarila, odluči vratiti se na otok na kojem su i njegov djed i otac bili svjetioničari, i nastaviti tu obiteljsku tradiciju.
Fabula počinje kratkim osvrtom na obiteljsku povijest sve do trenutka kad je glavni lik, Marijan Banko, u 29. godini odlučio postati svjetioničar. Tu počinje priča o njegovu životu na svjetioniku i spašavanju mlade Talijanke, Sabrine, koja je jedne noći, za vrijeme velike bure, doživjela brodolom. Nakon što ju je spasio, sljedećih su sedam dana proveli sami, razgovarajući i čekajući prestanak bure kako bi se Sabrina mogla vratiti.
Zanimljivo je čitati takvo ljubavno štivo - opis situacije iz muškog kuta; kako je doživio susret s neznankom, kako su se sve više zbližavali i naposljetku zaljubili. To nije proza u kojoj se nalaze opisi kontemplacija glavnog lika koji u samoći svog otoka filozofski traži odgovore na životna pitanja. Zapravo plijeni svojom jednostavnošću ispod koje se, ipak, krije još jedan sloj u kojem se mogu prepoznati i neke opće životne situacije i misli u kojima se svatko može prepoznati, poistovijetiti se s likovima.
Čitatelja ne zamara dugim rečenicama i suvišnim detaljima, ali ipak ostaje mjesta i za lirsko nijansiranje, izrečeno muškim načinom: Zvučat će glupo, zvučat će patetično i jadno, ali istina je. Možda sam ja svjetioničar, ali ti si moj svjetionik, zapamti to. Želim biti tamo gdje si ti, želim paliti i gasiti tvoju vatru, jer prije nego što si došla, bio sam miran u svojoj čahuri od kamenja i mora. Mislio sam da sam sretan, ali bio sam samo sam, mislio sam da sam se pronašao, a u stvari sam bio potpuno izgubljen...
Nakon svega, neopterećena teškim mislima, prepuštena opisu života na svjetioniku, koji je u toj priči tako jednostavan, tako ispunjen i smislen, poželjela sam se zavući "između redaka", naći se na jednom takvom mjestu, daleko od svakodnevice, s takvom lakoćom postojanja...
