Svjetionik
04.02.2007., nedjelja
Tko bi rekao da jedna dosadna prehlada i 38 stupnjeva na toplomjeru ipak mogu izroditi nešto umirujuće. U trenucima kad se oči žare i cakle, a jedini mogući pokret tijela je onaj u verziji slow motion, dogodi mi se nešto kao spuštanje nekakve nevidljive, a neprobojne pregrade između vlastitog postojanja i ostatka svijeta.
Tad nemam ni snage ni volje razmišljati o kojekakvim donkihotovskim pitanjima koja me zaokupljaju s vremena na vrijeme; o poslu, o obvezama, o vremenskim rokovima... Obuzme me nekakvo stanje u kojem mi se te naporne teme ne uspijevaju približiti.
A prije tog stanja, prije nego što me iz zasjede napao virus, bila sam u knjižnici. Došavši potpuno bez ideje o tome što bih mogla posuditi, približila sam se polici na kojoj su izložene knjige hrvatskih pisaca. Pogled mi je najprije privukla naslovnica, a što drugo.
(Jasno vam je i zašto, zar ne?)
Piščevo mi ime nije bilo poznato. Otvorila sam korice kako bih doznala štogod o temi djela (držeći se one: ne sudi knjigu po koricama iako su me i naslovnica i naziv već na prvi pogled toliko privukli da je bilo malo vjerojatno da ću je vratiti natrag).
Po tekstu na unutrašnjoj strani naslovnice, zaključih da je riječ o nekoj vrsti ljubavnog romana, a priča je ispričana iz muške prespektive. Profesor filozofije i talijanskog koji nakon ljubavnog razočaranja, ostavljen od voljene žene koja ga je prevarila, odluči vratiti se na otok na kojem su i njegov djed i otac bili svjetioničari, i nastaviti tu obiteljsku tradiciju.
Fabula počinje kratkim osvrtom na obiteljsku povijest sve do trenutka kad je glavni lik, Marijan Banko, u 29. godini odlučio postati svjetioničar. Tu počinje priča o njegovu životu na svjetioniku i spašavanju mlade Talijanke, Sabrine, koja je jedne noći, za vrijeme velike bure, doživjela brodolom. Nakon što ju je spasio, sljedećih su sedam dana proveli sami, razgovarajući i čekajući prestanak bure kako bi se Sabrina mogla vratiti.
Zanimljivo je čitati takvo ljubavno štivo - opis situacije iz muškog kuta; kako je doživio susret s neznankom, kako su se sve više zbližavali i naposljetku zaljubili. To nije proza u kojoj se nalaze opisi kontemplacija glavnog lika koji u samoći svog otoka filozofski traži odgovore na životna pitanja. Zapravo plijeni svojom jednostavnošću ispod koje se, ipak, krije još jedan sloj u kojem se mogu prepoznati i neke opće životne situacije i misli u kojima se svatko može prepoznati, poistovijetiti se s likovima.
Čitatelja ne zamara dugim rečenicama i suvišnim detaljima, ali ipak ostaje mjesta i za lirsko nijansiranje, izrečeno muškim načinom:
Zvučat će glupo, zvučat će patetično i jadno, ali istina je. Možda sam ja svjetioničar, ali ti si moj svjetionik, zapamti to. Želim biti tamo gdje si ti, želim paliti i gasiti tvoju vatru, jer prije nego što si došla, bio sam miran u svojoj čahuri od kamenja i mora. Mislio sam da sam sretan, ali bio sam samo sam, mislio sam da sam se pronašao, a u stvari sam bio potpuno izgubljen...
Nakon svega, neopterećena teškim mislima, prepuštena opisu života na svjetioniku, koji je u toj priči tako jednostavan, tako ispunjen i smislen, poželjela sam se zavući "između redaka", naći se na jednom takvom mjestu, daleko od svakodnevice, s takvom lakoćom postojanja...
Ugodno štivo za uživanje i odmor.
|
- 15:40 -
Komentari (34) -
Isprintaj -
#
|
