< ožujak, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kontemplacije




Arhiv




Poveznice...
alkion
annaboni
aquaria
boccaccio
brod u boci
catcher
čiovka
dinaja
ed hunter
espadrila
ely
e.p.
fanny
foto brlje
fra gavun
freestyler
greentea
gustirna
justawoman
koraljka
mela
metamorfoza
morska zvijezda
odmak
pametni zub
pegy
pjaceta
plavozeleni
plokmin
primakka
pubertetica
putopis
shadow of soul
simple minds
slavonchica
sredovječni
tražeći sebe
trill
uspomena
vacaguare
valcer
viviana
žubor vode
wall
walkingcloud
012station



Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.


Copyright © Big Blue




free hit counter javascript

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.






Kako sam ubila štafetu

30.03.2007., petak

Image Hosted by ImageShack.us





Kad sam vidjela da mi je drugarica Woolfica predala štafetu, znala sam da joj to neću moći odbiti. Partijski zadatak glasi: napisati tekst u kojem treba uporabiti pet zadanih riječi. A kad jednom izgovoriš "časnu pionirsku", nema uzmaka. Obećala sam da ću biti "vjeran, dobar drug". Tako sam zadane riječi: tvrdo, nikada, možda, ne, nemoguće utrpala u pjesmu:

Umjesto kamena

Ne ostavljaj mi u amanet
svoje tvrdo kameno srce
koje možda nikada neće naučiti
što znači
voljeti treptaj proljetnog vjetra
u brezinoj krošnji.
I nemoj mi govoriti
da ja želim nemoguće.
Znam da to činiš
samo zato
što se bojiš
da ću u tvojim grudima
umjesto kamena
otkriti
drhtavo srce ptice.

Ovih sam dana malo rastresena pa sam, recitirajući, nekako nespretno ispustila štafetu. Slomila se zvijezda, otkotrljala se palica, ispao papirić. Prvo sam se osvrnula oko sebe (jer unutrašnji neprijatelj nikad ne spava, a okupatori i domaće izdajice uvijek vrebaju), a kad sam vidjela da me nitko ne gleda, uzela sam papirić - uspomenu na Velikog Sina Svih Naših Naroda I Narodnosti i pročitala što je trebalo poslati dalje: namagarčiti, amebe, stogodišnjak, goluždravac, katapult. Tko će sad o tome pisati? Tko?
Sjela sam i počela razmišljati o toj velikoj poruci koja nikad neće stići na odredište jer sam je ja ubila. Ja sam je, drugovi, ubila.


- 21:15 - Komentari (40) - Isprintaj - #
Obavještajci iz Skandal-Vakufa

28.03.2007., srijeda

Image Hosted by ImageShack.us
U takvoj se sredini sve o svakome zna. Ne morate biti paranoični da pomislite kako su obavještajci posvuda okolo. Doista je tako. Vrebaju. Čekaju priliku da vas uhvate na "djelu".

Drugi dan se već zna gdje ste bili, tko je bio s vama, uključujući i detaljan opis osobe; sve osim krvne grupe. Ali i to bi se doznalo, samo im treba malo više vremena. To nije razlog da se posumnja u njihove obavještajne sposobnosti.

Materijala za obradu uvijek ima. Kako i ne bi bilo, kad je tu i staza za trčanje mjesto za održavanje skandala; za tučnjavu ili pak džogiranje u kupaćim gaćama. Tamo gdje nema opipljivih dokaza – mašta može svašta. Neki već imaju toliko iskustva da bi mogli održavati seminare: "Kako proizvesti skandal u tri koraka" i novačiti skandal-raju, i to bez velikog mudrovanja, jer - postoji mnoštvo prirodno nadarenih.

Poseban izazov obavještajcima predstavljaju oni o kojima im nedostaju informacije i koji im ne pružaju mogućnost za lov u mutnom. Takvima pošto-poto nastoje podmetnuti kukavičje jaje.
Da netko može živjeti svoj život izvan njihova dometa, to ne može biti! Ne smije biti.

Drugo je pitanje kako prepoznati obavještajce?
Prvo ih izdaje pogled. Uoči li vas u društvu s nekim, čim se pojavi, obavještajac će pogledom najprije skenirati tu drugu osobu. Potom će (ako se nalazite u kafiću) naoko nezainteresirano sjesti za susjedni stol. Promotrite li pozorno, uočit ćete da je uho spretnog obavještajca postalo za broj veće. Na odlasku će se opet ovlaš okrenuti prema vama tek toliko da još jednim pogledom snimi situaciju.

Nakon nekoliko dana obično stiže informacija iz nekog sasvim neočekivanog izvora da ste "dana tog i tog" viđeni u društvu "osobe X" i da je to izazvalo valove oduševljenja u redovima obavještajaca jer ste napokon "otkriveni".

Potom ćete se svemu dobro nasmijati jer znate od čega su sitne duše konstruirale krupnu priču i zaključiti kako zahvaljujući obavještajcima uvijek o sebi možete doznati štogod novo i kako život u jednom Skandal-Vakufu može biti pravi izazov ako imate dobar želudac.







- 18:35 - Komentari (20) - Isprintaj - #
Priča o jednoj neobičnoj duši

23.03.2007., petak



Ima jedna priča kojoj se uvijek vraćam i svaki put me zaokupi, doživljavam je na poseban način, a nikad mi ne dosadi i još nisam naišla na neku koja bi joj bila slična.

Riječ je o fantastičnoj pripovijesti Đure Sudete, a naslov joj je Mor. Ako kažem da je okosnica pripovijetke nesretna ljubav vlastelinove kćeri i mladića čiji je otac upravitelj imanja, pomislit ćete – klasična priča o nesretnoj ljubavi. Ali, prevarili biste se.

Ne smije se propustiti pojam fantastična, jer nije riječ o sasvim običnoj realističnoj pripovijesti o nesretnoj ljubavi mladića Mora i djevojke Šu. Iako se na prvi pogled može učiniti da će to biti sasvim obična priča o zajedničkom odrastanju dvoje mladih, čija će ljubav ostati neostvarena zbog nepremostivih klasnih razlika, već se na početku pripovijedanja (i prije zapleta) mogu uočiti stilski postupci kojima pisac upozorava da baš sve u toj priči ima dušu – i priroda, i životinje, i ljudi.

Odmah se osjeća neko tajanstveno ozračje:
San grane jorgovana, kad se prosiplju i škrope tajanstveni mračci sa horizonta.
A Mor, ni on nije bio sasvim običan:
On je imao dušu koja je razumjela drveće i životinje, koja je smirivala drveće nad šumom i bjesove čopora zvjeradi...
No, to je samo nagovještaj onoga što se tek treba dogoditi.

Na imanje dolazi mladi plemić Arno s kojim će se Šu zaručiti. Iako je svjesna svojih osjećaja prema Moru, Šu će ipak upasti u zamku vještog prevaranta Arna, koji će svojim spletkama postići da vlastelin najprije otpusti starog upravitelja, Morova oca, koji će morati otići s imanja jer dolazi novi upravitelj (Arnov prijatelj i suradnik u prevari). Arnov je plan domoći se vlastelinova novca, a prva prepreka koju je morao ukloniti bio je stari upravitelj, a s njim i Mor, koji je od prvog trenutka naslutio Arnovu pravu narav.

Nakon što je doznao da mora otići, upravitelj umire od tuge. Prije smrti otac otkriva Moru da je postojalo nešto neobično pri njegovu rođenju, znak s kojim se, prema pričama, rađaju djeca vukodlaka. Mor ga je pokopao u šumi, blizu kućice u kojoj su živjeli. Šu je bila očajna, htjela je zamoliti oca neka zadrži Mora na imanju, ali je mreža koju je ispleo Arno ipak bila prejaka.

Nesretan i shrvan osjećajima, Mor se povukao u šumu. Nakon tih događaja na imanju i u okolici se počinju zbivati čudni događaji – ljudi pronalaze ubijene životinje, uništene stvari. A životinje u šumi, čak i one osjećaju nešto čudno:
Budi se bolesna vučica u brlogu - proteže se i njuši.
-Čovjek!
-Negdje je u blizini čovjek!
Vučići podizali male vlažne njuške.
-Čovjek?
-Tako miriše čovjek!
Stišću se oko majke i šute. Tajac prolazi brlogom. Negdje se u blizini miče mahovina, nešto tapne, zaškrine nešto kao prsa, kao mijehovi, pa se opet smiri.
-On je jak!
-Na čitavom svijetu on je najjači!
Vučići okrenu glavu prema majci i zapanjeno je slušaju.
-Jednim bi nas udarcem oborio...
-Samo ljubav je jača od njega.
-Ljubav?
-A što je to ljubav? (...)
-Ne mogu vam to reći.

Šu se u međuvremenu razboljela i s ocem putuje na liječenje. Prije odlaska, vlastelin shvaća da ga je Arno prevario, uzeo novac i nestao. Nakon toga su on i Šu oputovali.

A Mor? Mor čuči negdje na panju među lišćem i mahovinom. Sluša kako ga netko zove, ali on već ništa ne razumije. Kad ga pomiluje grančica, zazriči zričak na rutavim mu prsima – on im ne zna ništa reći. Spusti se i – ide četveronoške kroz travu i suza za suzom runi mu se niz lice na lišće, na zemlju ispod njega. Samo katkad, ali to je tako rijetko, sjeti se on da je bio nekad čovjek – onda se prikrade kroz šibike i ševare na kraj šume – i u predvečerje kad tonu zvijezde na oblacima iza horizonta – sjedne na panj na rubu šume i gleda na cestu – i put, kao da čeka nekog da se vrati...

Morala sam se dobro potruditi da se zaustavim jer me toliko zaokupi ta neobična atmosfera koju priča izaziva... I po već ustaljenom redu, događa mi se to u proljeće, uvijek se vraćam toj priči... Jednostavno sam ovo morala napisati, toliko je jak dojam svaki put.

- 22:10 - Komentari (38) - Isprintaj - #
Još jedan hrvatski cirkus?

19.03.2007., ponedjeljak

Listajući današnji Večernjak, pročitala sam jedan članak koji me potaknuo da zagrebem malo dublje ispod površine, koliko je to moguće iz izvora dostupnih javnosti, odnosno medija iliti posrednika informacija, a usput sam shvatila da ta zbivanja nisu novijeg datuma, nego se o njima raspravlja već neko vrijeme, međutim, ne bih se zaklela da je postojala veća medijska pozornost.

Riječ je o izgradnji vodnjanskog akvaparka u čijem bi se sklopu gradio i dupinarij. Iako su Prijatelji životinja o tome već pisali, očito je da u hrvatskoj svakodnevici za tu vijest baš i nema prostora jer više pozornosti svakako treba uplakani Đapić mekog srca, koji zaslužuje mjesto na novinskoj naslovnici.

Izgradnja spomenutog akvaparka ionako je jedna sasvim obična hrvatska priča kakvih u našoj zemlji ima u golemim količinama, stoga nije čudno što se više od šume ne vidi drvo. To je samo još jedan u nizu projekata stranih investitora, ovoga puta mađarske tvrtke Aqua Adora koja je, kako se može pročitati, dobila pravo građenja na pedeset godina. Ništa strašno. To je samo pola stoljeća. I strani kapital, koje li sreće za nas Hrvate!

Iako svoj blagoslov cijeloj priči treba dati i Ministarstvo prostornog uređenja, vodnjanski su vlastodršci već toliko oduševljeni da uopće ne žele komentirati upozorenja Prijatelja životinja. Što će njima hrvatski Prijatelji životinja kad oni već surađuju sa španjolskom tvrtkom koja ima bogato iskustvo u izgradnji takvih zabavnih centara. A to je bajkovita priča o različitim vrstama tobogana i ostalim atraktivnim sadržajima, pa čemu onda, zaboga, toliko halabuke oko pet dupina koji bi bili smješteni u dupinariju!? Osim toga, prema riječima vodnjanskoga gradonačelnika, dupini će, navodno, biti dopremljeni s Kube, a to su, tvrdi on, dupini iz uzgoja, nisu to u prirodi uhvaćeni pa zatočeni dupini.

Hm, voljela bih da mi tkogod objasni kako su uzgojeni ti dupini u zatočeništvu? Postoji li kakva vrsta oplodnje dupina i njihova donošenja na svijet, a da za to prvotno nisu bila potrebna dva dupina potekla iz prirode? Može li mi to tko objasniti? Jedino rješenje koje mi pada na pamet je David Copperfield! Da nije on uzeo dvije dječje igračke, pa malo ćiribu-ćiriba i pretvorio ih u dva odrasla dupina?! Aha, to bi moglo biti rješenje! Takvi nisu uhvaćeni u prirodi!

Budući da su dupini s Kube, to nije tako velika šteta, zar ne? Možda bi ih i Fidel Castro proganjao, a kad već nisu morali uhvatiti dupine iz prirode, nego ih je iščarobirao Copperfield, to je sjajno! U Vodnjanu im sigurno ništa neće nedostajati. Pa oni ni ne znaju što je sloboda! Nema veze što je Hrvatska potpisnica sporazuma "koji se protivi zatočavanju morskih sisavaca te je pristupila CITES-u, a 2006. godine proglasila osnivanje rezervata za dupine na Malom Lošinju – prvog takvog rezervata na Mediteranu – čime je jasno odredila svoje opredjeljenje i smjernice o očuvanju i zaštiti morskih sisavaca."

Pitanje je hoće li tko spriječiti taj plan za mučenje dupina? Zašto se ne bi gradio akvapark bez dupinarija, zar i bez toga ne bi bilo dovoljno zabavnih sadržaja i novih radnih mjesta? Predlažem da gospodin Đapić koji je, kako se pokazalo, meka srca i čije su suze vrijedne novinske naslovnice – usmjeri tu svoju energiju i dobrotu na sprječavanje ovakvih nebuloznih planova. Treba li nam u Hrvatskoj još jedan cirkus, kao da ih nemamo dovoljno – svih vrsta i veličina!?

Dodatak:
Vodnjanski dupinarij zabrinuo i svjetske znanstvenike

Richard O'Barry u Hrvatskoj

Prosvjedno pismo (peticija)

Još nešto: Zahvaljujem Brodu i Aquariji što su reagirali i napisali postove o ovoj temi. ;-)
- 12:12 - Komentari (37) - Isprintaj - #
Tko pod drugim rupu kopa...

16.03.2007., petak

Image Hosted by ImageShack.us

Zbog rupe u raspoloženju, promet na ovom blogu teče obilaznim smjerom.
Obavještavam sve putnike namjernike da su radovi u tijeku.
Ne očekuje se dugotrajan zastoj.
Hvala na razumijevanju.

- 23:05 - Komentari (18) - Isprintaj - #
Rupa

07.03.2007., srijeda

Image Hosted by ImageShack.us
Budući da je blog svojevrsna dnevnička forma, nađe se tu različitih zapažanja, komentara, doživljaja i koječega što se dogodilo ili se još događa u našoj svakodnevici. Kako to u životu biva - mnogo se toga i ponavlja. Bilježenje događaja omogućuje nam da uspoređujemo, primjećujemo promjene, zakonitosti po kojima se nešto zbiva ili čak to da se u nekim slučajevima gotovo ništa ne mijenja.

Tako sam prošle godine pisala post o zanimljivostima hrvatske mostogradnje. I tad sam izrekla kako u nas mostovi imaju posebno značenje. Ne može se u Hrvatskoj most izgraditi samo tako. To je zapravo tradicija. Kakav bismo mi bili narod da nemamo tradiciju, pa i kad je riječ o mostogradnji.

Nakon što su izgrađena dva mosta nazvana jednim, istim imenom, uspjelo nam je izgraditi i jedan most kojemu su dana dva imena.

Kako god bilo, mostovi se grade. No, ovih smo dana doznali i nešto novo glede mostova. Naime, osim što se može graditi, most se može i promašiti! Tako smo u Hrvatskoj dobili još jedan most slučaj. I to baš u nezgodnom trenutku! Baš kad smo htjeli pokazati kako smo mi štedljiv narod i kako ipak ne rasipamo novac, pokazalo se da postoje i nepredviđene okolnosti.

Sjajno je počela gradnja Domovinskog mosta u Zagrebu. Da ne bi trošili novac na novo projektiranje, graditelji su lijepo uzeli projekt star deset godina. Pametna odluka! Nije projekt šljunak, pa da se potroši! A šljunak...tek će se pokazati koliko je važan!

Gradnja je izvrsno napredovala. Ostalo još malo do otvorenja velebnog zagrebačkog mosta. A onda...rupa! Rupa u projektu, rupa na cesti, rupa na rupi! U projektu starom deset godina nisu predviđene urbanističke promjene. Zamislite, naselja se šire, prije deset godina grad nije izgledao kako izgleda danas. Ajme!

Građevinari se zaigrali pa nisu predvidjeli da bi mogli doći do mjesta na kojem neki vrag ne štima. Cesta niža od razine mosta. Most promašen! E, sad tu nastupa šljunak. Šljunak je važan. Da bi se zakrpala rupa, treba nasuti šljunka. Kraljevstvo za šljunak!

Love imamo jer smo uštedjeli na projektu. Dok god se promašaj mjeri u metrima, ne treba praviti probleme! Pa imamo šljunka!
A ni šteta nije velika, navodno nekih 10 milijuna kuna. Sitnica. Za tu lovu sad imamo i novi most, i uštedjeli smo na projektiranju, a u međuvremenu smo dobili i novi projekt. Da je barem prije otkrivena rupa... Sad se vidi koliko je rupa važna. Na rupama se može zaraditi. Na rupama se može uštedjeti. Rupe se mogu tražiti. Kroz rupu se može viriti. Rupe postoje i u zakonu. Rupe na Zemljinoj površini, rupe u svemiru... Eh, da nije rupe...ne bi svita bilo!

- 22:40 - Komentari (35) - Isprintaj - #
Da joj nije ime Dora, zvala bi se - Noćna Mora

04.03.2007., nedjelja

Image Hosted by ImageShack.us
Katkad je dobro pogledati kakvu paradu neukusa i kiča kako ne bismo zaboravili koliko treba cijeniti ono što je iznad toga; koliko je važno tragati za doživljajima koji nas emocionalno i intelektualno obogaćuju.

Kad u našim krajevima krene priča o "Dori", tom nadasve "važnom" izboru pjesme koja će nas predstavljati na europskom natjecanju, duhovi se toliko uznemire da se i prije početka natjecanja izrode najmanje dva skandala. Bez toga ništa. Da tradicija ne bi bila prekinuta, ove je godine priča začinjena Vucinom "malom obiteljskom razmiricom" nakon koje su ga nogirali s natjecanja, a drugi je, pogađate, priča o glasanju i podmićivanju žirija. Čudo neviđeno!

A da žiri nema nimalo lak zadatak, svjedoče čak dvije polufinalne večeri koje prethode onoj glavnoj, na kojoj se bira "najbolja od najboljih". Skupe se tu ponajbolji stihoklepci koji su baš za tu prigodu iznjedrili djela "neopisive umjetničke vrijednosti", stihove zbog kojih bi zaplakali i stari antički pjesnici. Od muke.

Kako se samo nađu te "dubokoumne" misli pretočene u metafore i zapanjujuće rime, nikad mi neće biti jasno, ali se uvijek iznova "divim" kad čujem plodove tog nadahnutog stvaralaštva. Lijepo je kad se u takvim prigodama gledatelj prisjeti vlastita djetinjstva i brojalica poput: "Ti si mali zec, a ja mala vjeverica, eci, peci, pec!"

Slučajnim odabirom prenosim vam "5 najdojmljivijih" poetskih ostvaraja koje sam zapamtila zbog njihove...khm...jednostavnosti poetskog izričaja.

Kaže zaljubljeni pjesnik:
Mislio sam da te više neću vidjeti
Kad odjednom, ispred mene ti.

Što reći? Najgori mogući oblik ljubavnog iznenađenja. Ljubav iz zasjede i Kemal Monteno, kojem ni sve godine estradnog staža ne pomažu da zvuči uvjerljivo.

Primjer drugi:
Kraj mora cvate bili cvit
da lipši bude ovaj svit...

...pjeva Giuliano. Iako sam, priznajem, slaba na njegov glas, ovo mi je prejednostavno čak i za jednu pjesmu podoknicu. Mislim da bi ipak trebao malo bolje birati, iz poštovanja prema svojim glasovnim mogućnostima.

Kad je dijalekt u pitanju, našlo se tu i kajkavskih stihova koji su još jedno nadasve "originalno" ostvarenje. Kako po rimi, tako i po poruci koju prenose:
Volim ja, volim ja, volim ja
plava joka dva.


Svoje su mjesto pod reflektorima "Dore" odlučili potražiti i glumci - pa su tamo zalutali Anja Šovagović i Galiano Pahor koji su, još jednom dokazujući da je cijeli svijet pozornica, sve rekli svojom pjesmom:
Moj dragi, godine idu u polusnu
ti i ja kvarimo zabavu.


A da zabava bude maštovita i bajkovita, pobrinula se Jelena Rozga. Stihovi – već prepoznatljiv uradak iz Huljićeve radionice:
Ja moram bježati
kamen mora stajati.

I dramatično glasovno dočaravanje boli u Rozga-stilu. Ovog je puta i scenskim nastupom nadmašila sve. Čak i vlastitu pjesmu. Za vrijeme izvedbe pozornicom su paradirali: Petar Pan, Snjeguljica, Gandalf (Zlatko Pejaković!). Nema sumnje da ta pjesma zahtijeva od gledatelja potpunu koncentraciju i naporno razmišljanje. Uistinu nije lako dokučiti povezanost pjesme sa spomenutim likovima. A onda još odgonetati je li Rozga bila Trnoružica ili Pepeljuga.

No, na kraju je misterij ipak riješen zahvaljujući voditeljici Nikolini Pišek koja je doznala da je Jelena Rozga – Pepeljuga. O voditeljskom je umijeću bolje šutjeti, o tome dovoljno govore izričaji poput: "sve u svrhu dobrih razloga" (jedna od verbalnih konstrukcija Nikoline Pišek).

Na kraju, čini se, ipak ne vrijedi ona: Koliko para, toliko muzike. Jer, previše je para utrošeno, a premalo je muzike.





- 13:15 - Komentari (38) - Isprintaj - #