Marketing
Kako sam ubila štafetu
Kad sam vidjela da mi je drugarica Woolfica predala štafetu, znala sam da joj to neću moći odbiti. Partijski zadatak glasi: napisati tekst u kojem treba uporabiti pet zadanih riječi. A kad jednom izgovoriš "časnu pionirsku", nema uzmaka. Obećala sam da ću biti "vjeran, dobar drug". Tako sam zadane riječi: tvrdo, nikada, možda, ne, nemoguće utrpala u pjesmu:
Umjesto kamena
Ne ostavljaj mi u amanet
svoje tvrdo kameno srce
koje možda nikada neće naučiti
što znači
voljeti treptaj proljetnog vjetra
u brezinoj krošnji.
I nemoj mi govoriti
da ja želim nemoguće.
Znam da to činiš
samo zato
što se bojiš
da ću u tvojim grudima
umjesto kamena
otkriti
drhtavo srce ptice.
Ovih sam dana malo rastresena pa sam, recitirajući, nekako nespretno ispustila štafetu. Slomila se zvijezda, otkotrljala se palica, ispao papirić. Prvo sam se osvrnula oko sebe (jer unutrašnji neprijatelj nikad ne spava, a okupatori i domaće izdajice uvijek vrebaju), a kad sam vidjela da me nitko ne gleda, uzela sam papirić - uspomenu na Velikog Sina Svih Naših Naroda I Narodnosti i pročitala što je trebalo poslati dalje: namagarčiti, amebe, stogodišnjak, goluždravac, katapult. Tko će sad o tome pisati? Tko?
Sjela sam i počela razmišljati o toj velikoj poruci koja nikad neće stići na odredište jer sam je ja ubila. Ja sam je, drugovi, ubila.
Post je objavljen 30.03.2007. u 21:15 sati.