Priča o jednoj neobičnoj duši
23.03.2007., petak
Ima jedna priča kojoj se uvijek vraćam i svaki put me zaokupi, doživljavam je na poseban način, a nikad mi ne dosadi i još nisam naišla na neku koja bi joj bila slična.
Riječ je o fantastičnoj pripovijesti Đure Sudete, a naslov joj je Mor. Ako kažem da je okosnica pripovijetke nesretna ljubav vlastelinove kćeri i mladića čiji je otac upravitelj imanja, pomislit ćete – klasična priča o nesretnoj ljubavi. Ali, prevarili biste se.
Ne smije se propustiti pojam fantastična, jer nije riječ o sasvim običnoj realističnoj pripovijesti o nesretnoj ljubavi mladića Mora i djevojke Šu. Iako se na prvi pogled može učiniti da će to biti sasvim obična priča o zajedničkom odrastanju dvoje mladih, čija će ljubav ostati neostvarena zbog nepremostivih klasnih razlika, već se na početku pripovijedanja (i prije zapleta) mogu uočiti stilski postupci kojima pisac upozorava da baš sve u toj priči ima dušu – i priroda, i životinje, i ljudi.
Odmah se osjeća neko tajanstveno ozračje:
San grane jorgovana, kad se prosiplju i škrope tajanstveni mračci sa horizonta.
A Mor, ni on nije bio sasvim običan:
On je imao dušu koja je razumjela drveće i životinje, koja je smirivala drveće nad šumom i bjesove čopora zvjeradi...
No, to je samo nagovještaj onoga što se tek treba dogoditi.
Na imanje dolazi mladi plemić Arno s kojim će se Šu zaručiti. Iako je svjesna svojih osjećaja prema Moru, Šu će ipak upasti u zamku vještog prevaranta Arna, koji će svojim spletkama postići da vlastelin najprije otpusti starog upravitelja, Morova oca, koji će morati otići s imanja jer dolazi novi upravitelj (Arnov prijatelj i suradnik u prevari). Arnov je plan domoći se vlastelinova novca, a prva prepreka koju je morao ukloniti bio je stari upravitelj, a s njim i Mor, koji je od prvog trenutka naslutio Arnovu pravu narav.
Nakon što je doznao da mora otići, upravitelj umire od tuge. Prije smrti otac otkriva Moru da je postojalo nešto neobično pri njegovu rođenju, znak s kojim se, prema pričama, rađaju djeca vukodlaka. Mor ga je pokopao u šumi, blizu kućice u kojoj su živjeli. Šu je bila očajna, htjela je zamoliti oca neka zadrži Mora na imanju, ali je mreža koju je ispleo Arno ipak bila prejaka.
Nesretan i shrvan osjećajima, Mor se povukao u šumu. Nakon tih događaja na imanju i u okolici se počinju zbivati čudni događaji – ljudi pronalaze ubijene životinje, uništene stvari. A životinje u šumi, čak i one osjećaju nešto čudno:
Budi se bolesna vučica u brlogu - proteže se i njuši.
-Čovjek!
-Negdje je u blizini čovjek!
Vučići podizali male vlažne njuške.
-Čovjek?
-Tako miriše čovjek!
Stišću se oko majke i šute. Tajac prolazi brlogom. Negdje se u blizini miče mahovina, nešto tapne, zaškrine nešto kao prsa, kao mijehovi, pa se opet smiri.
-On je jak!
-Na čitavom svijetu on je najjači!
Vučići okrenu glavu prema majci i zapanjeno je slušaju.
-Jednim bi nas udarcem oborio...
-Samo ljubav je jača od njega.
-Ljubav?
-A što je to ljubav? (...)
-Ne mogu vam to reći.
Šu se u međuvremenu razboljela i s ocem putuje na liječenje. Prije odlaska, vlastelin shvaća da ga je Arno prevario, uzeo novac i nestao. Nakon toga su on i Šu oputovali.
A Mor? Mor čuči negdje na panju među lišćem i mahovinom. Sluša kako ga netko zove, ali on već ništa ne razumije. Kad ga pomiluje grančica, zazriči zričak na rutavim mu prsima – on im ne zna ništa reći. Spusti se i – ide četveronoške kroz travu i suza za suzom runi mu se niz lice na lišće, na zemlju ispod njega. Samo katkad, ali to je tako rijetko, sjeti se on da je bio nekad čovjek – onda se prikrade kroz šibike i ševare na kraj šume – i u predvečerje kad tonu zvijezde na oblacima iza horizonta – sjedne na panj na rubu šume i gleda na cestu – i put, kao da čeka nekog da se vrati...
Morala sam se dobro potruditi da se zaustavim jer me toliko zaokupi ta neobična atmosfera koju priča izaziva... I po već ustaljenom redu, događa mi se to u proljeće, uvijek se vraćam toj priči... Jednostavno sam ovo morala napisati, toliko je jak dojam svaki put.
|
- 22:10 -
Komentari (38) -
Isprintaj -
#
|
