Druga strana medalje
28.01.2007., nedjelja
Najbolje desno krilo na svijetu!
Hrvatska. Zemlja sportskih čuda, talenata, sportska nacija, to smo mi. Tako nas zovu, a i sami to volimo istaknuti. Imamo argumente. S tim u vezi, treba doista dobro obratiti pozornost na riječ "čuda".
Svi volimo vidjeti uspjeh naših sportaša, volimo biti ponosni jer ih je iznjedrilo ovo naše podneblje, jer na sjajan način predstavljaju našu zemlju. Kad pobjeđuju, radujemo se, tugujemo kad gube. Igrači, gledatelji, svi vole pobjedu, no kad se gubi, ne znaju svi jednako prihvatiti poraz.
Sportaši, koji osim tjelesne kondicije moraju imati i dobru mentalnu pripremu, uglavnom znaju dostojanstveno podnijeti poraz. Znaju, zato što su svjesni koliko su truda uložili, koliko sati rada, treninga, a isto tako znaju da jedan neuspjeh ne znači da je sve bilo uzalud i da više ne vrijede, nego da trebaju i dalje biti ustrajni i rezultati će doći.
Put do medalje nije nimalo lak. A i kad se osvoji, uvijek postoji i ona njezina druga strana. Ili, ako hoćete, druga strana priče. U toj su priči neki sportaši doista poput čuda. Jer, pravo je čudo postići vrhunski rezultat, a trenirati u uvjetima u kojima mnogi od njih treniraju. Godinama se bore za više novca, za njegovu pravedniju podjelu. Tragaju za bolje opremljenim dvoranama, pregovaraju s mjerodavnima, često i sami svjesni da se bore s vjetrenjačama.
Nije li onda zaista pravo čudo kad takvi postignu rezultate vrijedne divljenja? Nakon toga ih tapšaju po ramenima, slikaju se s njima, dočekuju ih, primaju, puna su im usta hvale, svi su znali i vjerovali. Obećanja padaju kao kišne kapi. Na kraju obično ispare. I više ih se nitko ne sjeća.
Nažalost, novac se često nepravedno podijeli. Nerijetko na temelju stare slave. Klubu koji već godinama životari bez postizanja zapaženih rezultata. Tko se sjeća posljednjeg Dinamova europskog uspjeha? Ne tvrdim da ih treba prestati financirati jer proživljavaju krizu, ali se pitam treba li baš toliko novca uporno ulagati u klub koji tapka na mjestu?
Moraju li zagrebački nogometaši uživati u turskom luksuzu i idili? Hrvatska rukometna reprezentacija pripreme obavlja u Poreču. Znate li da naši rukometaši na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj spavaju na premalenim krevetima? Tko im je kriv što su izrasli toliki, zar ne?
Volim rukomet i netko bi mogao reći da sam pristrana. Ipak, mislim da to nije samo moj osobni doživljaj, nego stvarno stanje stvari. Jedni dobivaju previše i ne postižu ništa, drugi dobiju znatno manje i postižu velike uspjehe. Kako to onda ne zvati čudom? Primjera ima još. Sjećate li se katarske epizode s Dujom Draganjom u glavnoj ulozi? Zašto je htio otići? Ili pak Nikolaj Pešalov. Čovjek je osvajao medalje za Hrvatsku. Sjeća li se tko tog sportaša? Je li ikad dobio obećani stan? I njega su tapšali po leđima...
A koliko tu čimbenika ima, koliko kalkulacija, koliko i u sportu politika ima svoje prste...
Stoga svaka čast našim sportskim veličinama, svima koji unatoč teškim okolnostima postižu goleme rezultate.
Još jedna uvjerljiva predstava naših rukometaša. Mogli su kalkulirati, i da su izgubili, svejedno bi prošli dalje. Ipak, trudili su se i pobijedili! I ako ne budu prvi, i dalje ću misliti da su najbolji na svijetu! Oni to doista jesu.
|
- 18:08 -
Komentari (38) -
Isprintaj -
#
Pahulje
24.01.2007., srijeda
Kad se čini da polako počinjem zaboravljati neke drage trenutke zaustavljene u kapima sjećanja, oni uvijek iznova izviru padajući kao tragovi svjetlosti po rubovima noći.
Osluškujem tišinu. Riječi ne ostavljaju tragove, i one nastaju bez glasa. Počinje svečanost pahulja.
Sjećaš li se?
Pokušavam izbliza pogledati svjetlucave kristale tih malih zvijezda dok nečujno padaju na moj dlan i polako nestaju ostavljajući za sobom samo sitnu hladnu kap.
Pogledaj, vjetar ih nosi, izgledaju kao da plešu!
Zapamtila sam kako meko padaju na snenu sliku grada dok tek ostavljeni tragovi naših stopa polako iščezavaju u veličanstvenoj bjelini.
Znaš li da je snijeg zapravo plave boje?
|
- 22:42 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
"Kvisko"
20.01.2007., subota
Ljeto. Uznemireni duhovi, buntovnici s razlogom i bez njega. Na starim mjestima odzvanja onaj zvonki smijeh.
I nazire se žar cigarete u tami i čuje se kakva pjesma. Neprestano filozofiranje o životu, i tvrdoglavost, i vječno traganje za nečim...
Miris noći ispunjava ulicu i zvijezde se rugaju tami. A san? Tko bi spavao za takvih noći? Vika i smijeh i uzaludni pokušaji utišavanja koji zapravo stvaraju još veću buku kad orkestar glasova počne nadvikivanje. Opet je prigovarala susjeda, ona koja živi na kraju ulice. Od žamora ne može spavati, kaže. Ljeti od žamora. Od čega ne spava zimi? Točno zna kad se tko subotom vraća kući nakon izlaska u grad. I tko je koga dovezao, i na čijem je mostu stao.
Da radi za kakvu špijunsku službu, zacijelo bi već jako napredovala, do visoke dužnosti.
A onda je ostala bez zanimacije. Promijenili smo lokaciju. Udaljili se od zidova koji imaju "uši". I brojili zvijezde na čistini, sjedeći na balvanima i udišući onaj slatkasti miris drveta. Ne sluteći da će u godinama koje dolaze upravo balvani promijeniti naše živote. I obilježiti ih zauvijek.
Odjednom je K. pokazao rukom prema nebu i uzviknuo: "Pogledajte one zvijezde tamo, one četiri na okupu, pa još one ispod – izgledaju kao Kvisko!" Jedni su se odmah složili, drugi su još pokušavali odgonetnuti oblik tog Kviska, no jedno je bilo sigurno - u tom su trenutku astronomima zamršeni konci, a da toga uopće nisu bili svjesni. Nebeski je svod postao bogatiji za jedno "novo" ime. Kako je vrijeme prolazilo, Kvisko je ostao znak. I kad nismo bili na okupu, gledati Kviska značilo je biti zajedno, barem u mislima.
No i prije svih nas, i prije Kviska, i ovog "sveznajućeg" vremena u kojem živimo, jedan je stari Rimljanin rekao: Izmiče potajno i nestaje krilato vrijeme, i ništa nije brže od godina.
Jedna je osoba, nakon svih tih godina, jedne blage zimske večeri (jer ni zime više nisu što su bile) izišla na ulicu (iz vrlo prozaičnih razloga) i odjednom je, sasvim slučajno, podigla pogled prema nebu i nasmiješila se. Kvisko - sjetila se...
|
- 00:45 -
Komentari (29) -
Isprintaj -
#
Wolf Karadžić
14.01.2007., nedjelja
Listam Večernji i za oko mi zapne naslov: Skandalozna tvrdnja njemačkog profesora: "Srbi i Hrvati jedan su narod". Članak govori o veleumnoj tvrdnji nekog prof. dr. Želim Pozornost Wolfa Oschliesa koji je, eto, odlučio biti naš Prometej. Rasvijetliti tamu naše balkanske gudure jerbo on najbolje zna odakle mi Hrvati dolazimo, tko smo, što smo, kamo idemo.
Elem, ne želim ni ja živjeti u crnoj rupi neznanja pa prionuh čitanju, to će me zacijelo prosvijetliti, pomislih. Jer, kad jedan uvaženi prof. dr. Sveznalica Iz Europske Unije odluči potrošiti mrvicu svog dragocjenog vremena na nas male i beznačajne, što nam drugo preostaje nego objeručke prihvatiti tu milost prosvjećujuću.
Doznala sam da mi Hrvati živimo u zabludi. Kako se samo usuđujemo pomisliti i tamo nešto tvrditi da imamo svoj jezik i da smo zaseban narod?! Pa jesmo mi normalni?! U vrijeme kad se svi ujedinjuju, mi navalili trubiti da imamo svoj jezik, da smo posebni. Baš smo bedasti! Jer, kad Profesor kaže: "Idiotizam je podjela srpskohrvatskoga na srpski i hrvatski jezik", mi moramo biti svjesni da, ako ne želimo biti idioti, svakako moramo prihvatiti što nam se nudi kao objašnjenje za bespuća naše povijesne zbiljnosti.
Važno je znati da smo sve ovo vrijeme živjeli u zabludi. Nema tu 6.-7. stoljeće, naša povijest zapravo počinje u 19. stoljeću. Tad je, naime, Bečkim dogovorom (1850.) potvrđeno da mi i Srbi imamo jedan jedinstven jezik. Tko te pita što je bilo prije. Ako je tad potvrđeno, i to u Beču, onda je tako i nikako drukčije. Budite kuš!
Kad je Monarkija nešto blagoslovila, tko se usuđuje tvrditi da nije tako?
Najveći je jezikoslovac, drago neuko pučanstvo, nitko drugi do Vuk Stefanović Karadžić. Da nije bilo njega, mi danas ne bismo imali pojma o jeziku. On je ime. Najveći Jezikoslovac Svih Vremena.
Predlažem da se, u duhu tog europskog veleumlja, samelju svi kameni spomenici sa zapisima na hrvatskom jeziku, a po mogućnosti i oni na latinskom koji spominju hrvatsko ime. Zatim svi spomenici podignuti u čast Marku Maruliću, a dakako i njegova djela i sve ono što dolazi iz razdoblja poslije njega; spominjanje Bartola Kašića treba zakonom zabraniti. I tako sve tragove treba uništiti, sve spomenike i knjige, što god je postojalo prije 19. stoljeća. Tek tad počinje naša povijest. S Vukom.
Sve drugo su hrvatske izmišljotine. Ne postoji hrvatski jezik. Kad malo bolje razmislim, možda mi Hrvati uopće ne postojimo. Sad još samo trebam reći onom mladiću, Poljaku, koji se ovdje javio jer uči hrvatski jezik - da zapravo nema što učiti. Kao ono: Birali ste nepostojeći broj. Kako stvari stoje, možda je bolje da mi naučimo poljski. Lijepo je napisao u komentaru ispod da zauzvrat može pomoći naučiti poljski jezik. Što uopće nije loša ideja.
To je barem jezik koji postoji. Za razliku od hrvatskog, koji ne postoji (ovo što čitate napisano je na armenskom!). Tako tvrdi prof. dr. Wolf.
Po Vuku. Čudne li podudarnosti u njihovim imenima...
|
- 21:20 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
Umjetnost je život je umjetnost
11.01.2007., četvrtak
Nije nikakva novost da današnji način života osim svojih dobrih strana krije i mnogobrojne zamke u koje ljudi lako upadaju; katkad zbog vlastite nepromišljenosti, katkad spletom okolnosti... Ubrzan ritam života, poslovne obveze, postizanje uspjeha, ostvarenje željenih ciljeva, sve to utječe na čovjekovu motivaciju, raspoloženje, a dobro je poznato da je stanje psihe važan čimbenik i za tjelesno zdravlje.
Znanstvenici se sve više bave proučavanjem aktivnosti koje pomažu čovjeku da prevlada životne probleme, da se opusti, bude dobro raspoložen i zadovoljan. Ukratko, da obnovi energiju potrebnu za plovidbu morem života.
Umjetnost je kreacija čovjekova duha. Ona mu omogućava da se izrazi, da oslobodi svoje misli, emocije... Prema tome, nije neobično što se sve više govori o terapijskom djelovanju filma, glazbe, plesa i mnogih drugih vrsta umjetnosti. One djeluju oslobađajuće, prenose poruke koje čovjek proživljava, s kojima se poistovjećuje. Jer, svaka je umjetnost - život.
Nemojte mi reći da nikad niste upoznali (ili barem prepoznali) nijednu Penelopu koja vjerno i strpljivo čeka dok njezin dragi okolo "jedri". Postoje samo varijacije na temu. Princip je isti, ostalo su nijanse. Antika je, čini se, tako daleko, ali još uvijek dovoljno blizu.
Umjetnost srednjeg vijeka... Osim što su nam u naslijeđe ostala umjetnička djela s biblijskom tematikom, zar se još uvijek ne raspravlja o crkvenim pitanjima, celibatu...?
Renesansa nam se događa još uvijek. Snaga čovjekova duha pomiče vremenske i prostorne granice. Ljubav je i dalje pokretačka snaga. Priče o nesretnim ljubavnicima, hamletovske dvojbe, donkihotovski "podvizi". Saga se nastavlja...
Svjesni smo životne prolaznosti, baš kao što su i barokni umjetnici bili svjesni te činjenice. Jednima su najveće vrijednosti i dalje one duhovne, a drugi vole bogatstvo, kićenost, ogledala...
Škrtaca, baš kao i u prosvjetiteljskoj književnosti, ima i danas. Ima i onih koji govore o važnosti znanja i znanosti, žele nas prosvjećivati. Samo je šteta što ne znaju kako.
Romantičari su bili zagovornici povratka prirodi. Beskrajno osjećajni, zaljubljeni ili razočarani, "zaraženi" svjetskim bolom, neprilagođeni, sanjari. Tko se prepoznao, neka digne ruku.
A onda je došao red na "obračun" s društvenim problemima. Kako se uspeti na društvenoj ljestvici? Licemjerno društvo koje prešutno odobrava preljub dok god Ana Karenjina živi u braku, no čim ga odluči razoriti, "moralisti" će je izopćiti. Jer je nepoćudna za društvo. Za razliku od onih koji su "moralni" jer preljub drže u tajnosti, a to je kao da se i nije dogodio. Nemojte mi reći da su ti "sindromi" potpuna nepoznanica u današnjem društvu.
Mogli bi se sad navoditi brojni primjeri iz raznih vrsta umjetnosti, teme koje su obrađivane na filmu, u glazbi. Što je poenta ovog posta? Umjetnost je život. O njemu progovara, njega opisuje, a to nikad ne zastarijeva. Mi se poistovjećujemo, prepoznajemo, proživljavamo, tješimo. Emocije stvaraju umjetnost, a ona ih opet budi u nama.
Zato sam ja pravi plačidrug za gledanje filmova obogaćenih emocijama.
P.S. Jesam li malo zbrčkala ovaj post ili mi se to samo čini?
|
- 17:30 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
Pet stvari...
08.01.2007., ponedjeljak
U skladu s lančanom reakcijom koja se ovih dana događa na blogu, a to je pisanje o zadanoj temi (Pet stvari koje niste znali o meni), došao je red i na mene. Prijedlog je stigao s bloga Sklblzove varijacije. Ostavljam vam, dakle, ovdje svojih pet. Nisu to velika i revolucionarna otkrića, ali da sve bude u skladu s pravilima igre, znajte:
1) ...da sam u djetinjstvu baš uživala kad su mi čitali bajke i priče pa sam se jednom prigodom toliko uživjela da sam osobu koja nam je došla u goste upitala: "A zašto ti imaš tako velike oči?!" Ne zna se kome je bilo više neugodno, mojim ukućanima ili toj gošći. Poslije su mi objašnjavali...
2) ...da baš volim maline (ne znam zašto sam se sad toga sjetila, ali tako je)
3) ...da se ježim od svih vrsta kukaca (osim leptira i bubamara) i da sam, s tim u vezi, jedne tople proljetne večeri uspješno pokvarila trenutak romantike u parku, a sve zbog nekakvih kukaca koji su padali s drveta...
4) ...da sam davno na blogu napisala pjesmu o kojoj je (nakon gotovo mjesec dana) samo Espadrila napisala svoj dojam jer nije bilo nijednog komentara
5) ...da se uvijek brinem jesam li nekome naporna, a onda sam u jednoj Coelhovoj knjizi naišla na citat:
Prestani cijelo vrijeme misliti na to da izazivaš neku nepriliku, da smetaš drugima! Ako ljudima što ne bude odgovaralo, potužit će se. A ako nemaju hrabrosti da se potuže, to je njihov problem!
Sad još moram ponavljati tu lekciju.
Na kraju mi još ostaje "dotaknuti" nekoliko bloger(ic)a kojima ću proslijediti "zadatak". Molim, ako to žele, neka se odazovu (abecednim slijedom):
Brod U Boci
Furba
Justawoman
Pegy
Woolfica
|
- 21:35 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
Ime ljubavi
02.01.2007., utorak
Pročitala sam negdje da Eskimi imaju čak 20 riječi za "snijeg", ovisno o tome kakve je kvalitete; je li vlažan, suh, gust, topi li se...itd. Nismo ni mi baš jezično nemaštoviti, naravno, ali postoje neke zanimljivosti i u drugim jezicima - kad je riječ o različitom nazivlju za stvari, pojave, osjećaje...
Ljubav. Koliko vrsta ljubavi ima? Svi odmah pomišljamo na pojmove: bratska ljubav, roditeljska ljubav, prijateljska ljubav, ljubav muškarca i žene i slično. No koliko izraza imamo za ljubav muškarca i žene? A znamo da i ti osjećaji mogu biti vrlo različiti po vrsti, jačini, trajnosti...
Za te su vrste ljubavnih osjećaja stari Grci imali šest naziva: eros, ludus, pragma, agape, mania, storge. Tako su opisivali načine na koje netko može voljeti drugu osobu.
Prvi naziv, eros, nije teško pogoditi – opisuje prevladavanje fizičke privlačnosti, intenzivnu strast, ali osjećaj koji je kratkotrajan. Bit će da su jako dobro znali što je ljubav za jednu noć, samo su to očito malo drukčije zvali.
Ludus je pojam za površnu ljubav bez dubljih osjećaja, nešto poput igre. Rekla bih - nešto kao poleti, "galebe", poleti... A takvome je teško ili nemoguće potkresati "krila".
Pragma je, međutim, poprilično...hm...praktična? To je neka vrsta proračunate ljubavi, izrazito je usmjerena na traženje odgovarajućeg partnera radi sklapanja braka. Ne znam je li to i ona vrsta ljubavi kojom "ljube" sponzoruše?
Agape je altruistička ljubav bez očekivanja uzvraćanja, obično nježna, brižna, nešto a la Cyrano de Bergerac, idealist i romantičar. Taj se uživo može sresti jedino u kazalištu, ali samo na pozornici, dok traje predstava.
Mania. Ne znam što ste pomislili, ali nije baš toliko manijakalno (ili možda ipak je?). Riječ je o intenzivnoj, romantičnoj ljubavi, ali uz prisutnost velike količine ljubomore i incidenata zahtijevanja ljubavi. Djelomično (samo djelomično!) je slična erosu.
Storge. Osjećaji koji polako dozrijevaju, prelaze iz prijateljstva u intimnost, bez velikih strasti; trajan odnos. Zanimljivo. Samo se nadam da u tom slučaju bog Eros ipak nije mrtav, da pragma ipak nije jedini razlog za sklapanje braka, da ima onih koji znaju biti i nesebični i da se s vremena na vrijeme pojavi i malo romantike. Bez očekivanja idealnog, takvo što ionako ne postoji.
Na kraju, to su samo nazivi, a kako reče Shakespeare: "...ime nije ništa! Što nazivljemo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom."
Jer, ionako svatko sam daje ime svojoj pravoj ljubavi.
|
- 15:18 -
Komentari (36) -
Isprintaj -
#
Majstorica
01.01.2007., ponedjeljak
Kako je izgledao prvi dan nove godine? Zapravo sasvim dobro. Dok je bio dan. I noć je dobro izgledala do maloprije, moglo bi se reći. A onda, ni sat vremena do novog dana, opalim sebe u pleksus tako da sam ostala bez daha i bez glasa.
Uvjerljivo najjače bole udarci koje zadamo sami sebi. I spoznamo da za to doista nije kriv nitko drugi do nas samih.To vam dođe kao borilačka vještina. U kojoj ću ja uskoro postati majstorica. Crni pojas, sedmi dan. Bravo, B.B.!
|
- 23:03 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
