Listam Večernji i za oko mi zapne naslov: Skandalozna tvrdnja njemačkog profesora: "Srbi i Hrvati jedan su narod". Članak govori o veleumnoj tvrdnji nekog prof. dr. Želim Pozornost Wolfa Oschliesa koji je, eto, odlučio biti naš Prometej. Rasvijetliti tamu naše balkanske gudure jerbo on najbolje zna odakle mi Hrvati dolazimo, tko smo, što smo, kamo idemo.
Elem, ne želim ni ja živjeti u crnoj rupi neznanja pa prionuh čitanju, to će me zacijelo prosvijetliti, pomislih. Jer, kad jedan uvaženi prof. dr. Sveznalica Iz Europske Unije odluči potrošiti mrvicu svog dragocjenog vremena na nas male i beznačajne, što nam drugo preostaje nego objeručke prihvatiti tu milost prosvjećujuću.
Doznala sam da mi Hrvati živimo u zabludi. Kako se samo usuđujemo pomisliti i tamo nešto tvrditi da imamo svoj jezik i da smo zaseban narod?! Pa jesmo mi normalni?! U vrijeme kad se svi ujedinjuju, mi navalili trubiti da imamo svoj jezik, da smo posebni. Baš smo bedasti! Jer, kad Profesor kaže: "Idiotizam je podjela srpskohrvatskoga na srpski i hrvatski jezik", mi moramo biti svjesni da, ako ne želimo biti idioti, svakako moramo prihvatiti što nam se nudi kao objašnjenje za bespuća naše povijesne zbiljnosti.
Važno je znati da smo sve ovo vrijeme živjeli u zabludi. Nema tu 6.-7. stoljeće, naša povijest zapravo počinje u 19. stoljeću. Tad je, naime, Bečkim dogovorom (1850.) potvrđeno da mi i Srbi imamo jedan jedinstven jezik. Tko te pita što je bilo prije. Ako je tad potvrđeno, i to u Beču, onda je tako i nikako drukčije. Budite kuš!
Kad je Monarkija nešto blagoslovila, tko se usuđuje tvrditi da nije tako?
Najveći je jezikoslovac, drago neuko pučanstvo, nitko drugi do Vuk Stefanović Karadžić. Da nije bilo njega, mi danas ne bismo imali pojma o jeziku. On je ime. Najveći Jezikoslovac Svih Vremena.
Predlažem da se, u duhu tog europskog veleumlja, samelju svi kameni spomenici sa zapisima na hrvatskom jeziku, a po mogućnosti i oni na latinskom koji spominju hrvatsko ime. Zatim svi spomenici podignuti u čast Marku Maruliću, a dakako i njegova djela i sve ono što dolazi iz razdoblja poslije njega; spominjanje Bartola Kašića treba zakonom zabraniti. I tako sve tragove treba uništiti, sve spomenike i knjige, što god je postojalo prije 19. stoljeća. Tek tad počinje naša povijest. S Vukom.
Sve drugo su hrvatske izmišljotine. Ne postoji hrvatski jezik. Kad malo bolje razmislim, možda mi Hrvati uopće ne postojimo. Sad još samo trebam reći onom mladiću, Poljaku, koji se ovdje javio jer uči hrvatski jezik - da zapravo nema što učiti. Kao ono: Birali ste nepostojeći broj. Kako stvari stoje, možda je bolje da mi naučimo poljski. Lijepo je napisao u komentaru ispod da zauzvrat može pomoći naučiti poljski jezik. Što uopće nije loša ideja.
To je barem jezik koji postoji. Za razliku od hrvatskog, koji ne postoji (ovo što čitate napisano je na armenskom!). Tako tvrdi prof. dr. Wolf.
Po Vuku. Čudne li podudarnosti u njihovim imenima...
Post je objavljen 14.01.2007. u 21:20 sati.