Marketing
Druga strana medalje
Najbolje desno krilo na svijetu!
Hrvatska. Zemlja sportskih čuda, talenata, sportska nacija, to smo mi. Tako nas zovu, a i sami to volimo istaknuti. Imamo argumente. S tim u vezi, treba doista dobro obratiti pozornost na riječ "čuda".
Svi volimo vidjeti uspjeh naših sportaša, volimo biti ponosni jer ih je iznjedrilo ovo naše podneblje, jer na sjajan način predstavljaju našu zemlju. Kad pobjeđuju, radujemo se, tugujemo kad gube. Igrači, gledatelji, svi vole pobjedu, no kad se gubi, ne znaju svi jednako prihvatiti poraz.
Sportaši, koji osim tjelesne kondicije moraju imati i dobru mentalnu pripremu, uglavnom znaju dostojanstveno podnijeti poraz. Znaju, zato što su svjesni koliko su truda uložili, koliko sati rada, treninga, a isto tako znaju da jedan neuspjeh ne znači da je sve bilo uzalud i da više ne vrijede, nego da trebaju i dalje biti ustrajni i rezultati će doći.
Put do medalje nije nimalo lak. A i kad se osvoji, uvijek postoji i ona njezina druga strana. Ili, ako hoćete, druga strana priče. U toj su priči neki sportaši doista poput čuda. Jer, pravo je čudo postići vrhunski rezultat, a trenirati u uvjetima u kojima mnogi od njih treniraju. Godinama se bore za više novca, za njegovu pravedniju podjelu. Tragaju za bolje opremljenim dvoranama, pregovaraju s mjerodavnima, često i sami svjesni da se bore s vjetrenjačama.
Nije li onda zaista pravo čudo kad takvi postignu rezultate vrijedne divljenja? Nakon toga ih tapšaju po ramenima, slikaju se s njima, dočekuju ih, primaju, puna su im usta hvale, svi su znali i vjerovali. Obećanja padaju kao kišne kapi. Na kraju obično ispare. I više ih se nitko ne sjeća.
Nažalost, novac se često nepravedno podijeli. Nerijetko na temelju stare slave. Klubu koji već godinama životari bez postizanja zapaženih rezultata. Tko se sjeća posljednjeg Dinamova europskog uspjeha? Ne tvrdim da ih treba prestati financirati jer proživljavaju krizu, ali se pitam treba li baš toliko novca uporno ulagati u klub koji tapka na mjestu?
Moraju li zagrebački nogometaši uživati u turskom luksuzu i idili? Hrvatska rukometna reprezentacija pripreme obavlja u Poreču. Znate li da naši rukometaši na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj spavaju na premalenim krevetima? Tko im je kriv što su izrasli toliki, zar ne?
Volim rukomet i netko bi mogao reći da sam pristrana. Ipak, mislim da to nije samo moj osobni doživljaj, nego stvarno stanje stvari. Jedni dobivaju previše i ne postižu ništa, drugi dobiju znatno manje i postižu velike uspjehe. Kako to onda ne zvati čudom? Primjera ima još. Sjećate li se katarske epizode s Dujom Draganjom u glavnoj ulozi? Zašto je htio otići? Ili pak Nikolaj Pešalov. Čovjek je osvajao medalje za Hrvatsku. Sjeća li se tko tog sportaša? Je li ikad dobio obećani stan? I njega su tapšali po leđima...
A koliko tu čimbenika ima, koliko kalkulacija, koliko i u sportu politika ima svoje prste...
Stoga svaka čast našim sportskim veličinama, svima koji unatoč teškim okolnostima postižu goleme rezultate.
Još jedna uvjerljiva predstava naših rukometaša. Mogli su kalkulirati, i da su izgubili, svejedno bi prošli dalje. Ipak, trudili su se i pobijedili! I ako ne budu prvi, i dalje ću misliti da su najbolji na svijetu! Oni to doista jesu.
Post je objavljen 28.01.2007. u 18:08 sati.