< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kontemplacije




Arhiv




Poveznice...
alkion
annaboni
aquaria
boccaccio
brod u boci
catcher
čiovka
dinaja
ed hunter
espadrila
ely
e.p.
fanny
foto brlje
fra gavun
freestyler
greentea
gustirna
justawoman
koraljka
mela
metamorfoza
morska zvijezda
odmak
pametni zub
pegy
pjaceta
plavozeleni
plokmin
primakka
pubertetica
putopis
shadow of soul
simple minds
slavonchica
sredovječni
tražeći sebe
trill
uspomena
vacaguare
valcer
viviana
žubor vode
wall
walkingcloud
012station



Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.


Copyright © Big Blue




free hit counter javascript

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.






Crtice o svijesti, podsvijesti, emocijama...

28.11.2006., utorak

Image Hosted by ImageShack.us

Znate onu Freudovu ideju o svijesti i podsvijesti – kaže da su poput sante leda koja pluta; pritom je ono što se vidi na površini – svijest, a pod površinom podsvijest. Koliko god naša svijest bila velika zagonetka, još je veća zagonetka zvana podsvijest.

U podsvijesti se nalazi čitava naša popudbina stečena od najranijeg djetinjstva; to su naše "bilješke" za cijeli život, a kako Freud tvrdi, podsvijest nam se "obraća" kroz snove, vizije ili kao kakav flash-back. Odluke koje donosimo, sve o čemu promišljamo, što analiziramo, što osjećamo, kako se ponašamo..., sve to činimo pod utjecajem podsvijesti.

Sve to što smo stekli od ranih dana prati nas kao sjećanje, kao psihička energija. Važno je napomenuti da sve to iz naše podsvijesti ne znači samo i jedino nešto loše. Naprotiv, to može utjecati na nas u pozitivnom smislu, kako bismo nešto osvijestili i promijenili; primjerice - svoje ponašanje.

Pitanje je kako dotaknuti ono ispod površine tako da postane dio svijesti? Osobito kad nam to može pomoći. Događa li nam se katkad da uspijemo dokučiti štogod iz svoje podsvijesti?

Iskušala sam jednom prigodom zanimljivu vježbu. Vježbu za glumce. Kakve to ima veze s prethodnim pojmovima? Pokušat ću objasniti u kratkim crtama.

Postoje vježbe za glumce koje je osmislio Lee Strasberg (pravim imenom Israel Srulke), koji je 1909. iz Poljske stigao u New York, a potom, tridesetih godina 20. stoljeća, osnovao Group Theatre Company. (Strasberg je bio prilično kontroverzna osoba; za jedne utemeljitelj novog stila glume, a za druge manipulator).

Strasbergova se metoda temelji na vježbama relaksacije. Budući da čovjek pamti doživljaje i osjetilima i emocijama, potrebno je provesti relaksaciju kako bi se tijelo oslobodilo, kako bi se osvijestila sva naša osjetila i oslobodilo emocionalno pamćenje.

Sve što smo proživjeli, osjetili, doticali, vidjeli, mirisali...sve je to u našem pamćenju, dakle, glumac koji treba pokazati kakvu emociju ili što drugo na pozornici - treba to samo osvijestiti jer već postoji u njegovu pamćenju; to se postiže vježbom.

Kako pobuditi osjetilno i emocionalno pamćenje? Jedna od vježbi koja obuhvaća više osjetila odjednom je imaginacija da u ruci držimo šalicu čaja ili kave. Potrebno je osvijestiti njezin izgled, težinu, oblik, toplinu, miris i okus tekućine, osjećaj koji nas obuzme dok tako zamišljamo da se nalazimo u nekom prostoru s tom šalicom u ruci.

Kako sam doživjela tu vježbu? Opisanim sam načinom osvijestila emocije, dogodilo se buđenje osjetilnog i emocionalog pamćenja. Zadatak je bio pobuditi emocije potrebne da bi se izgovorio tekst Krležine Čežnje.

I dogodilo se. Reakcija je bila prilično zanimljiva, a osjećaj nakon toga neopisiv. Pročišćenje. Vratim li se na početak, postavlja se pitanje - je li to bila reakcija moje podsvijesti? Možda. Vjerojatno. No ništa novo, recimo. Oduvijek sam znala da nešto moram pisati (ako pročitate *Čežnju, shvatit ćete o čemu govorim). Neopisivo zanimljivo iskustvo.

Na kraju još moram spomenuti i glumce koji imaju iskustvo sa Strasbergovom metodom: Al Pacino, Robert de Niro, Marlon Brando...

P.S. Ne pokušavajte to u svojim domovima smijeh

*link za čitanje pjesme vodi na blog koji sam slučajno ponašla jer Blogspremnik ne radi
- 19:55 - Komentari (24) - Isprintaj - #
Stvari su najčešće jednostavne

21.11.2006., utorak

Image Hosted by ImageShack.us

Across the street, the river runs
Down in the gutter, life is slipping away
Love may still exist in another place
Running undercover of a helicopter blade
The flames are getting higher in effigy
Burning down the bridges of my memory
Love may still be alive somewhere, some day...


...tiho je dopiralo iz slušalica dok je zadubljena u svoje misli po tko zna koji put prolazila uskom stazom preko polumračnog parka. Ni koraci se nisu čuli u toj tupoj tišini, teška jesenska izmaglica ušutkala je i šuškavo lišće koje je tiho umiralo pod ljudskim stopama.

I što sad? još jednom je u mislima sročila pitanje koje se već danima ponavljalo; pitanje na koje nije imala odgovor, a ono je odzvanjalo uporno i glasno kao jeka. Sjeti se, stvari su najčešće jednostavne. Ti kompliciraš! Kako je neobično utonuti u nepoznate predjele vlastite svijesti; imati pitanja bez odgovora, želje bez pokrića i prepreke koje sami postavljamo...

Želiš li ići? Samo potraži odgovor na to obično pitanje. Čega se bojiš? Ti si kukavica! Pa ti se bojiš i vlastitog straha! Gle, igra svjetla i tame...i tvoja sjena podrhtava! Park je i dalje ostao nijem i zagledan u dubinu mraka.

Pojačala je glazbu da ne čuje vlastite misli. Duboko je udahnula prešavši park. Ušla je u mrak. Nikad nije voljela taj dio grada, ali je put do kuće bio kraći. Dobro je. Barem je prestala razmišljati o odlasku. Hrapavi je glas počeo pjevati refren. Učinilo joj se da netko korača iza nje. Ubrzala je korak. Odjednom joj je nestalo tlo pod nogama. Pad. Bol i nesvjestica. Nečija teška ruka na njenom ramenu. I njezin krik.

Jedva je otvorila oči. Nepodnošljivo svjetlo i miris bolnice. Ljudi u bijelom i jedna poznata silueta. Liječnik je rekao da je imala sreće. A onda je ugledala njega. Smiješio se. On je znao...

With the words "I love you"
Rolling off my tongue
No, never will I roam
For I know my place is home
Where the ocean meets the sky
I'll be sailing
(R. Stewart)
- 19:33 - Komentari (28) - Isprintaj - #
Golubica mira

18.11.2006., subota

Image Hosted by ImageShack.us

Znam koji je danas datum i što se obilježava. I baš zbog toga želim napisati nešto, ali ne o ratu i užasu koji se dogodio. Baš zato pišem o golubici mira i zato je ovdje slika na kojoj je simbol vučedolske kulture.

Obično se kaže da muze šute dok topovi grme. Tako je Klio šutjela dok je na povijesnoj sceni trajao rat, koji je prekinuo arheološka istraživanja na području Vučedola. No, to nije umanjilo važnost vučedolske kulture u europskim razmjerima, a znanost je o tome rekla svoje. (Istražujući vučedolsku kulturu, dr. Aleksandar Durman došao je do jako važnih i zanimljivih spoznaja.)
Uvijek me privuku te kulturološke teme, a priča o vučedolskoj kulturi je zaista posebna.

Sve je počelo između 3000. i 2400. g. pr. Kr., kad su se na području Vučedola naselili stepski nomadi. Arheološki nalazi – ostaci kuća, namještaja, posuđa…svjedoče o vrlo razvijenoj kulturi.
Jedan je od najzanimljivijih nalaza posuda zvana vučedolska golubica. Istraživači su otkrili da je to zapravo boca (s otvorom na vrhu) koja je rabljena za obavljanje obreda.

Ta se kultura razvija u bakreno doba, Vučedolci su bili dobri metalurzi. Bavili su se obradom rudače zvane sinjavci. U toj je rudači, osim bakra, jedan od sastojaka i arsen. Ta je činjenica dovela do spoznaje da bi se umjesto o "golubici" zapravo trebalo govoriti o "jarebici".

Profesor Durman tumači: Topljenjem ovog tipa rudače stvara se slitina koja značajno povećava tvrdoću bakra. No, zanimljivo je da je metalurgija vezana uz veću količinu arsena smrtno opasna. Arsen koji se veže uz vodik u zraku, arsin, rezultira krajnje toksičnim plinom koji može biti koban već sat do dva po udisanju. (...) Premda su naučili kako preživjeti, nisu se posve izvukli: postali su bogalji! Zašto?

Isparavanje arsina može se uočiti po mirisu češnjaka, pa je to bilo jedino važno upozorenje da se ljevači udalje od vatre. Ipak, svatko tko je dulje vrijeme topio takvu vrstu rudače, kronično je obolijevao jer je sustavno udisao male količine plina. Najprije su gubili osjete u jagodicama prstiju, a kasnije nisu imali koordinaciju udova. (...) Svi stari metalurzi, nastavljači badenske kulture, ili drugim riječima ranog carstva u Egiptu, Troje i sumerskog perioda u Mezopotamiji, pripadaju istom svijetu; svi su bili hromi.

Ta je činjenica dovela do zaključka o povezanosti jarebice s metalurškim kulturama. Naime, kad jarebičinu gnijezdu (koje se nalazi u travi) zaprijeti opasnost, mužjak, da bi ga spasio, počinje privlačiti pozornost na sebe. Najprije se zatrči, a zatim naglo stane i počinje hramati kao da je slomio nogu - kako bi lovac pomislio da mu je postao lak plijen. Kad procijeni da je lovca dovoljno udaljio, mužjak odleti. Očito je kako postoji sličnost između tog ponašanja i činjenice da su i vučedolski metalurzi bili hromi.

Tako je znanstvenicima je postalo jasno da posuda u obliku ptice, pronađena u vučedolskih ljevača, zapravo predstavlja jarebicu, a ne golubicu, kako se prije mislilo.

No, mislim da se nitko neće ljutiti da se taj simbol Vukovara i dalje znakovito naziva - golubicom mira.


- 15:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #
Budućnost kućanskih poslova

15.11.2006., srijeda

Image Hosted by ImageShack.us
Da ne biste pomislili kako struja izaziva samo negativan prizvuk u mojim mislima, moram reći da postoje stvari koje me u vezi sa strujom i tehničkim pomagalima itekako vesele. Dobro je kad je tehnika u službi čovjeka, kad nam olakšava život, osobito zato što mi se čini da smo svi mi katkad u nekakvoj utrci s vremenom. Tjedan projuri, brzo dođe vikend, a onda – u nedjelju navečer kao da se nije ni dogodio.

A kako počinje? Kad petkom navečer konačno odahnemo u nadi da ćemo se odmoriti, provesti vrijeme s dragim osobama, učiniti štogod za sebe...zaspimo u tim mislima, a u subotu već – drugi "film".
Pranje rublja, brisanje prašine, usisavanje i svi ostali "najdraži" nam poslovi koje moramo obaviti kako bi stvari bile na svome mjestu, a naš kutak ugodan za život. Ludilo! "Obožavam" provesti subotu s
usisavačem u ruci. Dodajmo tome i krpu za brisanje prašine; pranje rublja je još mačji kašalj – to čini perilica, ali onda glačanje...uh!
Kad pomislim na usisavanje i glačanje – ne znam koji bi od tih dvaju poslova odnio naslov najomraženijeg. Možda ipak glačanje?

A onda, jednoga dana...

Listajući novine, ugledala sam poseban prilog o kućanskim aparatima. Otvorim...a ono trista čuda! Ali kakvih! Na prvoj stranici tzv. rastjerivač noćne more zvane glačanje iliti sušilica-glačalo. Nakon toga – drugi dobri duh budućnosti – robot-usisavač koji čisti sam! Joj, kakvi su mi se ružičasti oblačići u tom trenutku pojavili iznad glave...

Subota. Programiram "samohotku" da redom usisava prostorije dok ja s krpom u ruci laganini brišem prašinu. I slušam glazbu. "Pametnjaković" je dovoljno nizak i može se zavući i na ona mjesta do kojih ja obično dolazim puzajući. Pamti što je očistio, a što još treba očistiti, izbjegavajući pritom prepreke i kabele. Potrebno ga je samo programirati i povremeno isprazniti spremnik za prašinu.

No, nisu svi oblaci ružičasti, kao što znamo. Imaju i oni svoju mračnu stranu. Čitajući sve to i zamišljajući kako bi bilo dobro imati takva pomagala, nisam mogla "preskočiti" misao da sva ta čuda treba netko i servisirati. Budući da su to proizvodi visoke tehnologije, jasno je da to ne može biti obavljeno francuskim ključem i papagajkama. Nastranu to što se ne bi smjeli često kvariti, ali ništa nije vječno. Sve to treba održavati. Ako servis nije u blizini, to je već problem.

Druga (ili ipak prva?) je stvar cijena. Naime, svaki spomenuti uređaj stoji oko 7 000 kuna (7 500; 7 200). Istina, ali sjetih se tada koliko stoji plazmatski televizor. Mnogo ili malo? Ovisno kako promatramo stvari. Ipak, one se iz dana u dan mijenjaju. I mobiteli su u početku bili strašno skupi. Danas više nisu tako nedostupni. Mislim da će se slično dogoditi i sa spomenutim kućanskim uređajima.

Nadalje, taj se usisavač mora i puniti. Lijepo je opisano kako sam pronalazi put do punjača kad se isprazni, a mislim da se to prilično brzo dogodi. No, kao što tekoh – stvari se neprestano mijenjaju. Danas sam u Večernjem listu pročitala nešto što će vjerojatno promijeniti svijet (glede struje). Izum je opisan ovako: "U sobi, recimo na stropu, izvor je neradiativne energije, iz kojeg tada energiju crpe različiti uređaji: mobitel, palm-pilot, laptop, robot-usisavač... za početak potrošači do 100 wata. Dok se oni napajaju strujom bežičnim putem, kroz zrak, na ljude i ostale okolne objekti ta energija ne utječe."

Za one koji žele znati više cijeli je članak OVDJE.

- 10:52 - Komentari (25) - Isprintaj - #
Naboj

11.11.2006., subota

Image Hosted by ImageShack.us


Čim dođu hladniji dani, počinju moje trzavice. Nije neki strašan problem, ali nije to baš ni ugodan osjećaj.

Obično počinje u dodiru s autom. Začuje se samo krc!, a ja trznem rukom kao oparena. Ne znam je li gore kad me tako iznenadi ili kad iščekujem da se dogodi pa unaprijed trznem dva-tri puta prije nego što me zaista "strese".

Nastavlja se na poslu. Sve je bilo dobro dok ekipa nije skužila. Ne mogu ostati nepomična dok me strefi, pa se to lako uoči. I što se događa? Čim vide da se približavam metalnoj površini, nastane muk i svi čekaju - sad će. I dogodi se. Krc! Ako što držim u ruci, obično mi ispadne jer je naglo refleksno povučem. "Ha,ha, opet je trese..."

Ne treba biti Tesla da se shvati o čemu je riječ. Drma me statički elektricitet. Ili, bolje rečeno, već me izluđuje. I baš kad lijepo zaboravim na to...ono ispočetka. U čemu je problem? Jedni kažu - u naelektriziranim predmetima. Čim ih dotaknem, lijepo im poslužim kao uzemljenje. Nešto kao gromobran. Sva sreća što ne udara jednakom jačinom. Ne treba mi frizerka. Povremeno se "priključim" na struju i frizura je tu.

Drugi tvrde da sam ja skupljačica elektriciteta pa se onda u dodiru s metalnim predmetima događa to izbijanje elektrostatičkog naboja. Dakle, ili su baš svi metalni predmeti nabijeni elektricitetom - i u zatvorenom i u otvorenom prostoru: i stvari na poslu, i auto, i vrata dvorišne ograde kad ih otvaram, i kvaka na vratima, i da ne nabrajam dalje...ili ipak ja skupljam naboj i onda samo iskrim kad dotaknem metal. Nekako mi se ipak čini - po zakonu fizike - da sam ja problem (ha,ha!).

Zašto se događa? Kažu da tome pogoduje vrijeme. Suh zrak u prostorijama, osobito ako postoji centralno grijanje, koje ga jako isušuje. I atmosferske prilike, anticiklona. Osim toga, pitanje je i kakvu odjeću nosim. Razumijem da se to događa kad imam štogod sintetičko na sebi, ali za mene ni to nije pravilo. Trese me bez obzira na odjeću.

Predložili su mi i neka rješenja. Dotaknuti metalnu površinu nekim drugim metalnim predmetom da se izbije naboj i nema više iskrenja. Pokušala sam. Ključ je pomogao. Samo kratko. Poslije me opet streslo. Osjećam se kao hodajuća elektrana. A da ne govorim kako je "ugodno" kad se to dogodi u dodiru s ljudima. Onako doslovno. Šteta je što mi se to s nekima ne događa i u prenesenom značenju. Krc!

- 17:50 - Komentari (28) - Isprintaj - #
Reinkarnacija

07.11.2006., utorak

Neće ovo biti filozofsko-teološka rasprava o fenomenu iz naslova. Post je samo simbolično tako naslovljen, a razlozi za priču o toj temi vrlo prozaični.

Jutro prilično sumorno, magluština se spustila, možeš je nožem rezati. Dolazi kolegica i žali se kako je depresivna kad je takvo vrijeme. Razgovaramo o nedostatku sunca i svjetlosti, općenito – čim nastupe takvi dani, atmosfera je prilično komorna. I u mojim mislima. Nerijetko mi u takvim situacijama na pamet padaju gluposti.

Image Hosted by ImageShack.usU tom sam trenutku rekla: «Znaš, ja bih najradije da sam medvjed!» Čim sam to izgovorila, ona se
nadovezala na ideju o medvjedima koji se lijepo zimi zavuku u svoj brlog i prespavaju, odmore se i dočekaju proljeće. Problem nastaje ako naiđe Njegovo Veličanstvo Čovjek pa uznemiri mrkog spavača, ali dobro, malo mu pokažeš zube i on da petama vjetra. A ne bi bilo loše biti medvjed iz Kutereva. Tamo me nitko ne bi uznemiravao. U azilu. Zaštićen medo. Od lovaca i svih ostalih..."-ovaca".



Image Hosted by ImageShack.us
U podne sam se predomislila. Ako se to može tako nazvati. Jer, lijepo bi bilo biti dupin. To bih uvijek odabrala. Pokazalo se da baš ni to nije pametno. Došla je Ribarica i uletjela sam joj u mrežu bez glasa. Šutke. Ravno, glavom. Predomislih se istog trena. Povlačim riječ. Izlazim iz mora!


Image Hosted by ImageShack.usZnam! Hoću biti pčela! Ionako radim kao budala. Za druge. Pa da barem ubodem kad me počnu izazivati. Ali ima jedan problem. Ostanem li bez žalca – odzujila sam svoje. A teško bi bilo ne ostati bez njega kad bih morala ubadati debelokošce. Odustajem.



Image Hosted by ImageShack.usPopodne, na putu do kuće sretnem prijatelja, maše mi iz auta. Sjetim se kako mi on zna poslati SMS: "Pa gdje si, ptico?" Ptica! Nije loše! Samo koja...grabežljivac, predator? Pjevica? Galeb? Vrabac? Lastavica...? Prevelik izbor. A uvijek na meti. I jedina zvjerka koju može "pokupiti" – zrakoplov! Možda ipak ne...



Image Hosted by ImageShack.us

Dolazim kući, čeka me pas. Moj ljubimac. Veseli se, maše repom, a živi kao bubreg u loju, mažen, pažen...TO! Želim biti - moj pas!
Bezbrižan, sretan... Bit će mu četiri godine za koji dan. Uh..ali kako ono ide...jedna ljudska, sedam psećih...eh...ne mo'š imat' sve...

- 18:05 - Komentari (32) - Isprintaj - #