< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kontemplacije




Arhiv




Poveznice...
alkion
annaboni
aquaria
boccaccio
brod u boci
catcher
čiovka
dinaja
ed hunter
espadrila
ely
e.p.
fanny
foto brlje
fra gavun
freestyler
greentea
gustirna
justawoman
koraljka
mela
metamorfoza
morska zvijezda
odmak
pametni zub
pegy
pjaceta
plavozeleni
plokmin
primakka
pubertetica
putopis
shadow of soul
simple minds
slavonchica
sredovječni
tražeći sebe
trill
uspomena
vacaguare
valcer
viviana
žubor vode
wall
walkingcloud
012station



Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.


Copyright © Big Blue




free hit counter javascript

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.






Naboj

11.11.2006., subota

Image Hosted by ImageShack.us


Čim dođu hladniji dani, počinju moje trzavice. Nije neki strašan problem, ali nije to baš ni ugodan osjećaj.

Obično počinje u dodiru s autom. Začuje se samo krc!, a ja trznem rukom kao oparena. Ne znam je li gore kad me tako iznenadi ili kad iščekujem da se dogodi pa unaprijed trznem dva-tri puta prije nego što me zaista "strese".

Nastavlja se na poslu. Sve je bilo dobro dok ekipa nije skužila. Ne mogu ostati nepomična dok me strefi, pa se to lako uoči. I što se događa? Čim vide da se približavam metalnoj površini, nastane muk i svi čekaju - sad će. I dogodi se. Krc! Ako što držim u ruci, obično mi ispadne jer je naglo refleksno povučem. "Ha,ha, opet je trese..."

Ne treba biti Tesla da se shvati o čemu je riječ. Drma me statički elektricitet. Ili, bolje rečeno, već me izluđuje. I baš kad lijepo zaboravim na to...ono ispočetka. U čemu je problem? Jedni kažu - u naelektriziranim predmetima. Čim ih dotaknem, lijepo im poslužim kao uzemljenje. Nešto kao gromobran. Sva sreća što ne udara jednakom jačinom. Ne treba mi frizerka. Povremeno se "priključim" na struju i frizura je tu.

Drugi tvrde da sam ja skupljačica elektriciteta pa se onda u dodiru s metalnim predmetima događa to izbijanje elektrostatičkog naboja. Dakle, ili su baš svi metalni predmeti nabijeni elektricitetom - i u zatvorenom i u otvorenom prostoru: i stvari na poslu, i auto, i vrata dvorišne ograde kad ih otvaram, i kvaka na vratima, i da ne nabrajam dalje...ili ipak ja skupljam naboj i onda samo iskrim kad dotaknem metal. Nekako mi se ipak čini - po zakonu fizike - da sam ja problem (ha,ha!).

Zašto se događa? Kažu da tome pogoduje vrijeme. Suh zrak u prostorijama, osobito ako postoji centralno grijanje, koje ga jako isušuje. I atmosferske prilike, anticiklona. Osim toga, pitanje je i kakvu odjeću nosim. Razumijem da se to događa kad imam štogod sintetičko na sebi, ali za mene ni to nije pravilo. Trese me bez obzira na odjeću.

Predložili su mi i neka rješenja. Dotaknuti metalnu površinu nekim drugim metalnim predmetom da se izbije naboj i nema više iskrenja. Pokušala sam. Ključ je pomogao. Samo kratko. Poslije me opet streslo. Osjećam se kao hodajuća elektrana. A da ne govorim kako je "ugodno" kad se to dogodi u dodiru s ljudima. Onako doslovno. Šteta je što mi se to s nekima ne događa i u prenesenom značenju. Krc!

- 17:50 - Komentari (28) - Isprintaj - #