Neki novi klinci

29.12.2005., četvrtak

Da, kraj godine. Dišpet je u svom postu spomenuo rezimiranje, sve ono što «zbrajamo i oduzimamo», razmišljamo o protekloj godini, prisjećamo se što smo učinili, a što nismo i što tek namjeravamo učiniti u sljedećoj. Napisala sam u komentaru da još nisam ništa rezimirala na svom blogu, ali nikad ne reci nikad, a što rekoh – ne porekoh. I, evo ga... Ali ne, neću sad promišljati o protekloj godini, ono što mi se dogodilo prije nepunih petnaestak minuta zapravo je duboko ukorijenjeno u proteklim godinama, a ne samo u ovoj koja je na izmaku. No dobro, neću sad iskopavati traume iz djetinjstva, tako daleko pak neću otploviti. Obožavam noćnu tišinu kad vani pada snijeg i sve izgleda tako...ma znate već! Uostalom, pokušala sam taj svoj doživljaj sažeti u nekoliko stihova pa sam i ovdje ispisala pjesmu Zimska noć. Da ne okolišam, želim reći da me uvijek obuzima neki krasan osjećaj i posebno raspoloženje u takvom ozračju. Tako sam maloprije, u svojoj duuuugoj ulici, vozeći se autom, i to već nadomak kuće, prošla pokraj susjeda srednjoškolaca koji su, podijeljeni u dvije skupine, uživali grudajući se. Mislim da sam se čak i nasmiješila vidjevši taj prizor i u tom trenutku sam, onako kao na filmu, vratila vrpcu unatrag i vidjela sve one drage osobe s kojima sam ja dijelila vrijeme svoga odrastanja. Sniježne zime, vruća ljeta, zaljubljena proljeća i šuštave jeseni...Prve ljubavi i mi, neukrotivi buntovnici. Naravno, činilo se kao da će to vrijeme vječno trajati. Bilo je lijepo, ali bilo je i teško, i neshvatljivo, i lakomisleno, i svojeglavo, i nasmijano, i tužno...Ali bilo nam je lakše zajedno. Najvažnije je bilo odrasti, konačno ostaviti iza sebe te «teške» godine u kojima nam stalno netko nešto zabranjuje, postavlja pravila i uvjete. Kad se konačno dogodilo i to «oslobođenje» od spomenutih «teških» godina, u razvrstavanju svega što se našlo u našim životnim ormarima, negdje na dnu je ostala i jedna sitnica. Malena, ali velika. Koliko god bila odrasla, u mom životnom ormaru će zauvijek ostati jedan pretinac djetinjstva. Zato i sad postoje trenuci u kojima se radujem kao dijete, u kojima se smijem kao dijete, u kojima sam neozbiljna i baš me briga...i svi drugi trenuci u tom stilu. I znate što? Baš sam sretna zbog toga. Čini mi se da su mi od ovog sjećanja toliko narasle ruke da bih u ovom trenutku mogla zagrliti sve one drage ljude kojih sam se upravo prisjetila, i to bez obzira na udaljenost i vrijeme. P.S. 31.12.2005. Hvala vam svima na lijepim željama. I ja vama želim svako dobro u novoj godini, neka vam bude ispunjena zdravljem, to je najvažnije, a svega ostalog će onda biti, korak po korak. Do čitanja u 2006. ! :)

- 22:32 - Komentari (23) - Isprintaj - #

Oborio me s nogu

27.12.2005., utorak

Osjetila sam njegovu blizinu s dolaskom Badnje večeri. Tijelo mi je preplavila toplina, zasjale su mi oči, misli su se uznemirile. I tako je počelo, ne prvi put, ali ne sjećam se kad sam posljednji put osjećala sve to u isti mah. Malo pomalo, ali postajalo je sve intenzivnije. Oborio me s nogu. Na kraju... ispružih se na krevetu, ne mogavši odoljeti njegovoj snazi. Toplina je prešla u žar, tijelo je postajalo sve teže, oči sjale kao sjajna mjesečina. Prošao je jedan dan, zatim drugi, ležala sam na leđima, on je bio u meni, osjećala sam njegovu prisutnost u svakoj svojoj pori. Vidjela sam pjesme i snove, čudesan sudbinski susret dvoje ljudi, ljubav i strast muškarca i žene, vidjela sam svijet dupina, njihovu neodoljivu ljepotu i snagu... Ne znam što ste pomislili čitajući ovo, ali na Badnjak sam doživjela taj bliski susret - s virusom prehlade kakav već dugo nisam doživjela. Temperatura, razmišljanje kako me to baš sad uhvatilo i sljedeća tri dana provedena u krevetu, ispijanje obilnih količina čajeva i doživljaj svih onih ružnih popratnih pojava koje donosi prehlada. Sve ovo što sam vidjela bilo je na televizijskom programu. Nadam se da ste se vi ipak bolje proveli .

- 23:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Svima vama...

23.12.2005., petak

...neka betlehemsko svjetlo donese more ljubavi, nad vama nek' uvijek bdije nebo radosti i mira; dok životom kročite, nek' vam zvijezda vodilja i najveća zaštita budu anđeoska krila... Big Blue

- 22:22 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Jaja pod oblake

20.12.2005., utorak

Čitala sam nedavno u dnevnim novinama pismo jedne žene koja se žali na vremensku prognozu. Ali ne na Vakulinu netočnu prognozu ili na vremenske (ne)prilike koje utječu na njezino zdravlje. Ona se žali na oblake! Da, na oblake. Primijetila je da se promijenio grafički dizajn oblaka i žena je ogorčena. Hm, najprije mi je bilo zanimljivo kako je ona revoltirana oblikom oblaka na slici za vrijeme Hateveove vremenske prognoze. Oblaci, pa što? Kadli, promotrim ja to malo bolje...Kad ono...Huh! Ima se što vidjeti. Karton jaja poslagan preko naše Kroejše i ta jajca glume oblake. Elem, a ja se čudila zašto je žena reagirala na sliku. Pa ti oblaci stvarno izgledaju kao jajca! Prodaju nam jajca pod oblake! I sad, vjerovali ili ne, kad god vidim vremensku prognozu i te slike, ja se toga sjetim. I vidim jajca. Kokošja jajca. No, uzmemo li u obzir da je Vitez davno rekao da je naš Sabor kokošinjac, a da se odnedavno opet žučno raspravlja o Hateveu i da naši političari drmaju našom dalekovidnicom (ha,ha, ova mi je riječ blagi užas i baš zato se nalazi ovdje), nije ni čudno što su i na prognostičkoj karti svoje mjesto našli - jajasti oblaci.

- 22:53 - Komentari (26) - Isprintaj - #

Tiha noć

18.12.2005., nedjelja

Priznajem, malo sam «našpanana» ovih dana pa mi ne treba previše da eksplodiram. Daklem, fitilj mi je poprilično kratak. Ne znam je li razlog tomu bioprognoza jer je Vakula rekao da će osjetljivci na vremensku situaciju divljati ovih dana. Ja divljam, ali u onom najblažem smislu te riječi. Zapravo sam bezopasna. Čak i u toj situaciji nemam ni želju ni potrebu stvarati bilo kakvu buku da bih pokazala svoje (ne)raspoloženje. Pitam se zašto je ljudima potrebna buka? Razumijem da emocije upravljaju i različitim ljudskim potrebama, odnosno načinima da ih pokažu. Razumijem i to da katkad u radosti, tuzi ili čak ljutnji «odvrnemo» glazbu neka trešti pa se prepustimo osjećaju. Zašto tako? Što se čovjeku događa kad ostane sam, u tišini, osobito onih nekoliko trenutaka prije sna? Obično nam se javi kakva misao, sličica ili sjećanje na nešto što se dogodilo tog dana ili nas zaokuplja već neko vrijeme. Dakle, čovjek u tišini ostaje sam sa svojim mislima, danju ili noću, a one nisu uvijek ugodne pa nam je katkad potrebno nešto što će ih nadglasati; malo glasne glazbe ili kakve buke. Ako se radujemo, često smo glasni, pjevamo i veselimo se s drugima. Glazbu, pjesmu, žamor, pa i glasne povike razumijem jer sve to služi kanaliziranju osjećaja koji nas obuzimaju. Ipak, jedan način «radovanja» nikako ne razumijem. Pucanje. Potaknulo me na razmišljanje to što sam ovih dana već čula kako odjekuju petarde, razne pucačke naprave pa i oružje. Pucanje i bilo kakvo oružje u mojim mislima stvara samo sliku nečega groznog, užasnog, razornog, što nikako ne može biti dobro. I ne razumijem kakvo je to veselje? Što ima tako uzbudljivo u rafalnoj paljbi neke puščetine? Razumijem da se ljudi poistovjećuju s glazbom, stihovima, riječima koje glasno izvikuju i na taj način izražavaju misli i osjećaje, ali kako se poistovjećuju sa zvukom puščanog metka, to će meni zauvijek ostati nepoznato, osobito kad je riječ o blagdanskom veselju. Približava se Božić. Zar se ubojitim oružjem, bacanjem petarda i svega čime se može pucati – izražava radost i veselje? Odakle uopće dolazi ta tradicija? Čisto sumnjam da su Baltazar, Gašpar i Melkior išli u pohode malom Isusu naoružani do zuba. Ili da su betlehemski pastiri jedni drugima bacali petarde pod noge, a anđeli rafalnom paljbom navještavali radosnu vijest. Ironična sam, ali to je samo način na koji želim reći koliko mi se gadi taj način «slavljenja» i ta ljudska potreba. Osobito u noći koja treba proteći mirno, tiho, dostojanstveno i radosno jer se rodio Spasitelj. Kad će neki konačno spoznati da je od bilo kakva oružja moćnija – riječ? Čak i to da je jedan mali miš katkad moćniji od bilo kakve petarde. Čula sam lijepu legendu o tome kako je nastala pjesma Tiha noć. Sve zbog jednog malog miša koji je pokvario oberdorfske orgulje pa je božićni program morao biti izveden uz pratnju gitara. Joseph Mohr je napisao tekst, a glazbu je skladao Franz Gruber. Bez pušaka i bez rafala.

- 20:02 - Komentari (19) - Isprintaj - #

Zimska noć

15.12.2005., četvrtak

14. 12. 2005. Mogla bih satima sjediti pokraj prozora za divnih zimskih noći i gledati kako se vjetar u neobuzdanom plesu poigrava pahuljama koje se bešumno spuštaju na snenu sliku grada. I dok sve sniva u noćnoj idili, k'o oprezan tat šuljaju se moje misli. Donose neugasle čežnje i tihe, tople uspomene nekih prošlih zima. Tko zna... Možda se u jednoj od onih sjajnih kutijica ispod božićne jelke skriva moja dobra vila koja ispunjava želje i vraća izgubljeno vrijeme.

- 23:16 - Komentari (28) - Isprintaj - #

A.G. Matoš

10.12.2005., subota

Ipak se kreće?!

06.12.2005., utorak

Ipak se kreće ili Suvremeni dokazi u prilog Galileovoj tvrdnji - tako bi se mogla zvati ova priča koja mi je u početku bila poprilično nevjerojatna, a onda sam shvatila kako zapravo jako dobro zvuči. Kad je tvrtka «Mali div» u Velikom Gradu objavila natječaj za radno mjesto, bio je to još jedan u nizu onih na koji se M. mogla prijaviti. Vrlo zanimljiv oglas, područje koje zanima M., a i njezino je obrazovanje u skladu s tim. Rekla je to nama ostalima i mi smo je podržali, ali je odmah počeli pripremati i za situaciju «budimo realni». Naime, mjesto je dobro, grad je velik, nepotizma i ostalih «izama» ima jako mnogo. Zato rekosmo našoj M. neka se lijepo prijavi, ali i ne očekuje previše. Nije se dogodilo ništa spektakularno. Nakon dva mjeseca M. je dobila svoje dokumente natrag. Ipak, nije bila razočarana. Za to radno mjesto nije nitko izabran. Samo nekoliko dana kasnije M. se našla u društvu u kojem se (ah, kako je svijet mali!) razgovaralo upravo o tome kako se nečija rođakinja prijavila za spomenuto radno mjesto. I pokušavali su joj pomoći. Ovo «pomoći» znači upravo ono što ste pomislili. M. je samo šutke slušala. U tom nastojanju su saznali da postoje i druge potencijalne rođakinje iliti kandidatkinje kojima su njihovi «aduti» pokušavali pomoći, ali bezuspješno. Naposljetku je sve postalo jasno. Netko je doznao i razlog zašto su svi ti pokušaji ostali bezuspješni. «Mali div» se zainatio! Oglušio se na sve «veze i vezice», «adute» i «pikzibnere» i odolio njihovim pritiscima. Nitko nije izabran. «Mali div» je rekao da će izabrati koga on želi i tko njemu odgovara, a ostali ga uvjeti ne zanimaju. I tako «Mali div» nije izabrao nikoga. O, svijetli primjeru mračnog vremena! Vide li to moje oči svjetlo na kraju tunela? I je li ovo dokaz u prilog teoriji da se ipak - kreće?!

- 22:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #