Neki novi klinci

29.12.2005., četvrtak

Da, kraj godine. Dišpet je u svom postu spomenuo rezimiranje, sve ono što «zbrajamo i oduzimamo», razmišljamo o protekloj godini, prisjećamo se što smo učinili, a što nismo i što tek namjeravamo učiniti u sljedećoj. Napisala sam u komentaru da još nisam ništa rezimirala na svom blogu, ali nikad ne reci nikad, a što rekoh – ne porekoh. I, evo ga...

Ali ne, neću sad promišljati o protekloj godini, ono što mi se dogodilo prije nepunih petnaestak minuta zapravo je duboko ukorijenjeno u proteklim godinama, a ne samo u ovoj koja je na izmaku. No dobro, neću sad iskopavati traume iz djetinjstva, tako daleko pak neću otploviti.

Obožavam noćnu tišinu kad vani pada snijeg i sve izgleda tako...ma znate već! Uostalom, pokušala sam taj svoj doživljaj sažeti u nekoliko stihova pa sam i ovdje ispisala pjesmu Zimska noć. Da ne okolišam, želim reći da me uvijek obuzima neki krasan osjećaj i posebno raspoloženje u takvom ozračju.

Tako sam maloprije, u svojoj duuuugoj ulici, vozeći se autom, i to već nadomak kuće, prošla pokraj susjeda srednjoškolaca koji su, podijeljeni u dvije skupine, uživali grudajući se. Mislim da sam se čak i nasmiješila vidjevši taj prizor i u tom trenutku sam, onako kao na filmu, vratila vrpcu unatrag i vidjela sve one drage osobe s kojima sam ja dijelila vrijeme svoga odrastanja.

Sniježne zime, vruća ljeta, zaljubljena proljeća i šuštave jeseni...Prve ljubavi i mi, neukrotivi buntovnici. Naravno, činilo se kao da će to vrijeme vječno trajati. Bilo je lijepo, ali bilo je i teško, i neshvatljivo, i lakomisleno, i svojeglavo, i nasmijano, i tužno...Ali bilo nam je lakše zajedno. Najvažnije je bilo odrasti, konačno ostaviti iza sebe te «teške» godine u kojima nam stalno netko nešto zabranjuje, postavlja pravila i uvjete.

Kad se konačno dogodilo i to «oslobođenje» od spomenutih «teških» godina, u razvrstavanju svega što se našlo u našim životnim ormarima, negdje na dnu je ostala i jedna sitnica. Malena, ali velika. Koliko god bila odrasla, u mom životnom ormaru će zauvijek ostati jedan pretinac djetinjstva. Zato i sad postoje trenuci u kojima se radujem kao dijete, u kojima se smijem kao dijete, u kojima sam neozbiljna i baš me briga...i svi drugi trenuci u tom stilu.

I znate što? Baš sam sretna zbog toga. Čini mi se da su mi od ovog sjećanja toliko narasle ruke da bih u ovom trenutku mogla zagrliti sve one drage ljude kojih sam se upravo prisjetila, i to bez obzira na udaljenost i vrijeme.

P.S. 31.12.2005. Hvala vam svima na lijepim željama. I ja vama želim svako dobro u novoj godini, neka vam bude ispunjena zdravljem, to je najvažnije, a svega ostalog će onda biti, korak po korak. Do čitanja u 2006. ! :)

- 22:32 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	prosinac, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Opis bloga

Arhiv

Poveznice...

Neki novi klinci

29.12.2005., četvrtak