Marketing
Tiha noć
Priznajem, malo sam «našpanana» ovih dana pa mi ne treba previše da eksplodiram. Daklem, fitilj mi je poprilično kratak. Ne znam je li razlog tomu bioprognoza jer je Vakula rekao da će osjetljivci na vremensku situaciju divljati ovih dana. Ja divljam, ali u onom najblažem smislu te riječi. Zapravo sam bezopasna.
Čak i u toj situaciji nemam ni želju ni potrebu stvarati bilo kakvu buku da bih pokazala svoje (ne)raspoloženje. Pitam se zašto je ljudima potrebna buka? Razumijem da emocije upravljaju i različitim ljudskim potrebama, odnosno načinima da ih pokažu. Razumijem i to da katkad u radosti, tuzi ili čak ljutnji «odvrnemo» glazbu neka trešti pa se prepustimo osjećaju.
Zašto tako? Što se čovjeku događa kad ostane sam, u tišini, osobito onih nekoliko trenutaka prije sna? Obično nam se javi kakva misao, sličica ili sjećanje na nešto što se dogodilo tog dana ili nas zaokuplja već neko vrijeme. Dakle, čovjek u tišini ostaje sam sa svojim mislima, danju ili noću, a one nisu uvijek ugodne pa nam je katkad potrebno nešto što će ih nadglasati; malo glasne glazbe ili kakve buke. Ako se radujemo, često smo glasni, pjevamo i veselimo se s drugima.
Glazbu, pjesmu, žamor, pa i glasne povike razumijem jer sve to služi kanaliziranju osjećaja koji nas obuzimaju. Ipak, jedan način «radovanja» nikako ne razumijem. Pucanje. Potaknulo me na razmišljanje to što sam ovih dana već čula kako odjekuju petarde, razne pucačke naprave pa i oružje.
Pucanje i bilo kakvo oružje u mojim mislima stvara samo sliku nečega groznog, užasnog, razornog, što nikako ne može biti dobro. I ne razumijem kakvo je to veselje? Što ima tako uzbudljivo u rafalnoj paljbi neke puščetine? Razumijem da se ljudi poistovjećuju s glazbom, stihovima, riječima koje glasno izvikuju i na taj način izražavaju misli i osjećaje, ali kako se poistovjećuju sa zvukom puščanog metka, to će meni zauvijek ostati nepoznato, osobito kad je riječ o blagdanskom veselju.
Približava se Božić. Zar se ubojitim oružjem, bacanjem petarda i svega čime se može pucati – izražava radost i veselje? Odakle uopće dolazi ta tradicija? Čisto sumnjam da su Baltazar, Gašpar i Melkior išli u pohode malom Isusu naoružani do zuba. Ili da su betlehemski pastiri jedni drugima bacali petarde pod noge, a anđeli rafalnom paljbom navještavali radosnu vijest.
Ironična sam, ali to je samo način na koji želim reći koliko mi se gadi taj način «slavljenja» i ta ljudska potreba. Osobito u noći koja treba proteći mirno, tiho, dostojanstveno i radosno jer se rodio Spasitelj.
Kad će neki konačno spoznati da je od bilo kakva oružja moćnija – riječ? Čak i to da je jedan mali miš katkad moćniji od bilo kakve petarde. Čula sam lijepu legendu o tome kako je nastala pjesma Tiha noć. Sve zbog jednog malog miša koji je pokvario oberdorfske orgulje pa je božićni program morao biti izveden uz pratnju gitara. Joseph Mohr je napisao tekst, a glazbu je skladao Franz Gruber. Bez pušaka i bez rafala.
Post je objavljen 18.12.2005. u 20:02 sati.