Zamka za nježnost
23.06.2019., nedjelja
|
Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
što sam im to, kvragu, učinila?
ostani samo na nebu, Mjeseče
mirno spavaj, biseru, na dnu oceana.
(Marina Boroditskaya)
Negdje između sna i jave, na tankoj niti objesila sam svjetlucavu zamku od zrcala. Na sjajnoj površini trepere zvijezde ili se njišu sunčeve zrake. U dnu zrcala spavaju ptice. Tišina…
Odjednom se počinje javljati vjetar. Bude se ptice. Jeka i nemir. Iz zamke snova oslobodio se maleni grumen zvjezdanog praha.
Otkotrljao se na moj dlan, putuje i ostavlja trag.
Tko bi mogao zamisliti da nježnost peče? I da je istodobno tako umirujuća.
Plaše me koraci u pijesku. Meko i podatno tlo tako je varljivo, a moje stope žele se naviknuti na njegovu toplinu.
Oko želi vidjeti odraz. Neprozirno je i nepoznato sve iza šuma vjetra i zastora od oblaka. Što se nalazi iza?
Nepoznata, nedodirljiva i hladna zemlja? Ili toplo more?
Možda će sve nestati ako me probudi hladna kiša? Mogu li tada ostati mirna i netaknuta njezinim dodirom?
U glasnoj tišini nemira stojim negdje između sna i jave…
|
- 11:40 -
Komentari (27) -
Isprintaj -
#
Zatišje
19.05.2019., nedjelja
U kasno proljeće (ili već početkom ljeta) kad dnevna svjetlost polagano odmiče dugim koracima, zrak postane nekako mek i isprepleten mirisima.
Livade kao da ožive kad lelujaju travke s kretnjama vjetra, sve se razigra zvukovima ptica i javljanjem zrikavaca.
Postoji u toj slici, živoj, nemirnoj, tkanoj od boja, mirisa i zvukova, jedan trenutak koji je u isto vrijeme veličanstven i zastrašujući.
Kad se na treperavu vrelinu navuče zastor od teškog zraka i oblaka koji pritisnu zemlju, u njezinu se pulsiranju osjeća mijena koja dolazi.
Nebo poprimi tamne tragove plave, sive, ljubičaste, sve nijanse koje vjetar u visinama pomiješa u svom obijesnom plesu.
Podno tih nemirnih nebeskih duhova, trenutak je zemaljske tišine. Nestane zvukova, travke samo lagano i nijemo lelujaju, život se pritaji, ptice se umire, jedan za drugim utihnu zrikavci kao da tonu u bezglasan san.
Trenutak u kojem se prožima snaga s nježnošću, mir s nemirom, prostor i vrijeme kao da su stisnuti u jednu jedinu iskru, u naboj života.
Na licu se osjeća samo hladnjikav dodir vjetra koji isprva polagano silazi na vrške krošanja, a onda pojačava svoj dah. U zamahu zraka ljulja se i šušti sve što je dotad raslo u tišini. U tom udahu zatišja zastrepiš od snage nemira, a prepuštaš se magičnom trenutku… zatišju...
Iz olujne slutnje tada se prolomi prasak grmljavine, goleme kišne kapi poškrope zemlju i uzduh, a onda navali pljusak. Pročišćujuća, topla, opojna, blagodatna i mirisna, oslobađajuća kiša.
|
- 21:14 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
Ritam
05.05.2019., nedjelja
Prolazim parkom, do mene dopire miris procvalih kestena; težak i sladak, mek i izazovan. Proust je imao pravo, iznenadna mirisna senzacija pokreće povratak uspomena. Primiču se tako neosjetno, tiho, a tako su žive, sveobuhvatne, imaju svoj ritam.
Iz mirisa izrone sjećanja.
Postoji doba u kojem u naručju bezbrižnosti sanjariš o velikim pričama, svijetlim stazama kojima valja prolaziti i o viteškoj hrabrosti u vremenu koje tek dolazi. Sladak okus kapljica snova i tek poneka suza koja promijeni pogled na svijet pa on na trenutak izgleda slomljen, a onda se ponovno gradi.
Pospremaš sličice ideala u album koji se tek stvara. Na svakoj stranici bilježiš što šapuće srce. Ispisuješ, osluškuješ i poskakuješ u ritmu. Sklizneš katkad i izgubiš tlo pod nogama, ali posrtanje manje boli. Čak i u prašini ugledaš svjetlucava zrnca.
S prvim trešnjama zavoliš i one kapljice kojima te škrope listovi oprani toplom proljetnom kišom. Kad jednom kušaš takav kišni dan, upisuješ ga u nezaborav, u kuckanje srca u ritmu kiše. Vjeruješ u taj zvuk.
Postoji doba u kojem te zagluši buka nekih drugih zvukova. Ogrne te strah da su neke priče moguće samo u knjigama jer jedino one nude utočište od vremena u kojem se nalaziš. Pospremljene sličice počneš pronalaziti samo na ispisanim stranicama.
S prvim trešnjama prisjetiš se i stabla, i kapljica, i kišnog dana, i okusa, i mirisa, i zvuka, i ritma. I znaš da to postoji. U osjećaju, u sjećanju. A onda uslijedi onaj drugi zvuk kao opomena. U razumu, u stvarnosti, u svakodnevici. Prikloniš se racionalnim izborima i odlukama. Pristaneš. Prihvatiš taj ritam. I nadaš se da čak i tako ne srljaš u nemoguće.
I znaš... uskoro će zamirisati lipe.
|
- 13:32 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
Kao u Arsenovoj pjesmi
29.04.2019., ponedjeljak
Arsen Dedić: Čistim svoj život
Čistim svoj život,
Kroz prozor ormar stari,
Čistim svoj prostor
Od nepotrebnih stvari.
Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?
Čistim svoj život,
Petkom odvoze smeće,
Kada se nada budi
I kad je blago veče.
Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?
Počela sam od ormara. Jednog dana jednostavno sam odlučila da je previše nakupljenih stvari, nepotrebnih, predugo nekorištenih. Zašto ih čuvam? Zbog sentimenta? Zbog onog "možda zatreba" ili zbog onog da će mi, ako bacim, baš tada zatrebati? Neće.
Odluka je bila čista i jasna. Četvrtkom odvoze smeće. Čistim svoj život od nepotrebnih stvari. Jer osjećam da me suvišno opterećuju, da zauzimaju mjesto koje im više i ne pripada. Bio je to prvi val, osjećaj olakšanja.
Petkom se, kao što kaže Arsen, nakon svega, budi nada. Osjećam se lakše, vidim jasnije, na tom mjestu koje je sada ostalo prazno, oslobođeno suvišnih slojeva odjeće i prašine, još je pomalo usnula nada… Pa ako se i ne probudi, neka joj ostane mjesto.
Čistim svoj život od onih šupljih ljudi
Kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi.
Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?
Čistim svoj život da spasim dok je vrijeme
Malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme.
Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?
Čistim svoj život
Od prividnog svijeta,
Od ljubavi bez traga,
Od jeftinih predmeta.
Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?
Nakon toga pomislila sam na ljude. One koji sebi daju pravo da, ulazeći u moj život, putuju mojom stazom, traže cvjetove koji im ne pripadaju, ubiru, uzimaju, opustoše, a za sobom ne ostavljaju ništa. To su, poput onih iz pjesme, šuplji ljudi kojima vjetar huji kroz glave i grudi. Dugo sam mislila o tome. A onda je odluka došla sama. Odmak na stazi, udaljenost se povećala, osjećaj olakšanja prostrujio je poput povjetarca koji je blago poljubio umorne cvjetove. Oni će se tek oporaviti.
Čistim svoj život,
Tu hrđa je i tmina,
I ostat ću bez ičeg,
Al' bolja je tišina.
Kad se osvrnem na sve što se našlo u tim očišćenim ormarima, na putevima kojima sam prošla… bilo je hrđe, bilo je i tmine, ali kad se odvoji taj teret i ta suvišna popudbina, ostaje mnogo više, postaje svjetlije i tiše. Udahnem duboko miris slobode. Korak naprijed... to je maleni svijet bez šupljina i tmina, to je mnogo više… to je vještina.
|
- 11:03 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
Puls
21.04.2019., nedjelja
Život se kao globus vrti nekim svojim ritmom. Gravitacija nas opominje, ali snovi nam daju krila.
Ne snalazim se uvijek najbolje u držanju ravnoteže između te gravitacije i svoje snovitacije.
Nekad se pitam kakav to niz okolnosti, kakav dramski zaplet ili prst nekog zaigranog božanstva odigra presudnu ulogu u pitanjima naših života?
Ili, bolje rečeno, u odgovorima na ta pitanja.
U potrazi za istinom katkad se osjećam kao da sam iz Potjehova plemena.
Šume su zaogrnute mističnom neprozirnom tamom, samo krijesnice uspijevaju pripitomiti mrak. S vremena na vrijeme začujem samo šuškanje onih malih bjesova koji su pobjegli iz nečije torbe.
Pojave se, viču, skaču, kotrljaju se i nestanu. Osjete li strah, još su bučniji. Kad hrabrije koraknem naprijed, oni se pritaje, umuknu i učini mi se tako nekad da sam ipak otkrila mjesto na kojem ih nema.
Zažmirim i poželim da je to istina. Okrenem se i koraknem, pomislim da sam ipak pronašla ritam… Osluškujem puls. Želim…
Ako otvorim oči, hoće li to biti samo još jedna slijepa staza?
P.S. Neka vam je sretan Uskrs, budite obasjani ljubavlju i mirom. :)
|
- 11:07 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
