< svibanj, 2019  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kontemplacije



plavetnilo@gmail.com
e-mail

Arhiv




Poveznice...
alkion
annaboni
aquaria
boccaccio
brod u boci
catcher
čiovka
dinaja
ed hunter
espadrila
ely
e.p.
fanny
foto brlje
fra gavun
freestyler
greentea
gustirna
justawoman
koraljka
mela
metamorfoza
morska zvijezda
odmak
pametni zub
pegy
pjaceta
plavozeleni
plokmin
primakka
pubertetica
putopis
shadow of soul
simple minds
slavonchica
sredovječni
tražeći sebe
trill
uspomena
vacaguare
valcer
viviana
žubor vode
wall
walkingcloud
012station



Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.


Copyright © Big Blue




free hit counter javascript

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.






Zatišje

19.05.2019., nedjelja

U kasno proljeće (ili već početkom ljeta) kad dnevna svjetlost polagano odmiče dugim koracima, zrak postane nekako mek i isprepleten mirisima.

Livade kao da ožive kad lelujaju travke s kretnjama vjetra, sve se razigra zvukovima ptica i javljanjem zrikavaca.

Postoji u toj slici, živoj, nemirnoj, tkanoj od boja, mirisa i zvukova, jedan trenutak koji je u isto vrijeme veličanstven i zastrašujući.

Kad se na treperavu vrelinu navuče zastor od teškog zraka i oblaka koji pritisnu zemlju, u njezinu se pulsiranju osjeća mijena koja dolazi.

Nebo poprimi tamne tragove plave, sive, ljubičaste, sve nijanse koje vjetar u visinama pomiješa u svom obijesnom plesu.

Podno tih nemirnih nebeskih duhova, trenutak je zemaljske tišine. Nestane zvukova, travke samo lagano i nijemo lelujaju, život se pritaji, ptice se umire, jedan za drugim utihnu zrikavci kao da tonu u bezglasan san.

Trenutak u kojem se prožima snaga s nježnošću, mir s nemirom, prostor i vrijeme kao da su stisnuti u jednu jedinu iskru, u naboj života.

Na licu se osjeća samo hladnjikav dodir vjetra koji isprva polagano silazi na vrške krošanja, a onda pojačava svoj dah. U zamahu zraka ljulja se i šušti sve što je dotad raslo u tišini. U tom udahu zatišja zastrepiš od snage nemira, a prepuštaš se magičnom trenutku… zatišju...

Iz olujne slutnje tada se prolomi prasak grmljavine, goleme kišne kapi poškrope zemlju i uzduh, a onda navali pljusak. Pročišćujuća, topla, opojna, blagodatna i mirisna, oslobađajuća kiša.


- 21:14 - Komentari (9) - Isprintaj - #
Ritam

05.05.2019., nedjelja

Prolazim parkom, do mene dopire miris procvalih kestena; težak i sladak, mek i izazovan. Proust je imao pravo, iznenadna mirisna senzacija pokreće povratak uspomena. Primiču se tako neosjetno, tiho, a tako su žive, sveobuhvatne, imaju svoj ritam.

Iz mirisa izrone sjećanja.

Postoji doba u kojem u naručju bezbrižnosti sanjariš o velikim pričama, svijetlim stazama kojima valja prolaziti i o viteškoj hrabrosti u vremenu koje tek dolazi. Sladak okus kapljica snova i tek poneka suza koja promijeni pogled na svijet pa on na trenutak izgleda slomljen, a onda se ponovno gradi.

Pospremaš sličice ideala u album koji se tek stvara. Na svakoj stranici bilježiš što šapuće srce. Ispisuješ, osluškuješ i poskakuješ u ritmu. Sklizneš katkad i izgubiš tlo pod nogama, ali posrtanje manje boli. Čak i u prašini ugledaš svjetlucava zrnca.

S prvim trešnjama zavoliš i one kapljice kojima te škrope listovi oprani toplom proljetnom kišom. Kad jednom kušaš takav kišni dan, upisuješ ga u nezaborav, u kuckanje srca u ritmu kiše. Vjeruješ u taj zvuk.

Postoji doba u kojem te zagluši buka nekih drugih zvukova. Ogrne te strah da su neke priče moguće samo u knjigama jer jedino one nude utočište od vremena u kojem se nalaziš. Pospremljene sličice počneš pronalaziti samo na ispisanim stranicama.

S prvim trešnjama prisjetiš se i stabla, i kapljica, i kišnog dana, i okusa, i mirisa, i zvuka, i ritma. I znaš da to postoji. U osjećaju, u sjećanju. A onda uslijedi onaj drugi zvuk kao opomena. U razumu, u stvarnosti, u svakodnevici. Prikloniš se racionalnim izborima i odlukama. Pristaneš. Prihvatiš taj ritam. I nadaš se da čak i tako ne srljaš u nemoguće.

I znaš... uskoro će zamirisati lipe.







- 13:32 - Komentari (18) - Isprintaj - #
Kao u Arsenovoj pjesmi

29.04.2019., ponedjeljak

Arsen Dedić: Čistim svoj život

Čistim svoj život,
Kroz prozor ormar stari,
Čistim svoj prostor
Od nepotrebnih stvari.

Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?

Čistim svoj život,
Petkom odvoze smeće,
Kada se nada budi
I kad je blago veče.

Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?

Počela sam od ormara. Jednog dana jednostavno sam odlučila da je previše nakupljenih stvari, nepotrebnih, predugo nekorištenih. Zašto ih čuvam? Zbog sentimenta? Zbog onog "možda zatreba" ili zbog onog da će mi, ako bacim, baš tada zatrebati? Neće.

Odluka je bila čista i jasna. Četvrtkom odvoze smeće. Čistim svoj život od nepotrebnih stvari. Jer osjećam da me suvišno opterećuju, da zauzimaju mjesto koje im više i ne pripada. Bio je to prvi val, osjećaj olakšanja.

Petkom se, kao što kaže Arsen, nakon svega, budi nada. Osjećam se lakše, vidim jasnije, na tom mjestu koje je sada ostalo prazno, oslobođeno suvišnih slojeva odjeće i prašine, još je pomalo usnula nada… Pa ako se i ne probudi, neka joj ostane mjesto.


Čistim svoj život od onih šupljih ljudi
Kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi.
Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?

Čistim svoj život da spasim dok je vrijeme
Malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme.
Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?

Čistim svoj život
Od prividnog svijeta,
Od ljubavi bez traga,
Od jeftinih predmeta.

Gdje li sam ih kupio ?
Gdje sam ih sakupio ?


Nakon toga pomislila sam na ljude. One koji sebi daju pravo da, ulazeći u moj život, putuju mojom stazom, traže cvjetove koji im ne pripadaju, ubiru, uzimaju, opustoše, a za sobom ne ostavljaju ništa. To su, poput onih iz pjesme, šuplji ljudi kojima vjetar huji kroz glave i grudi. Dugo sam mislila o tome. A onda je odluka došla sama. Odmak na stazi, udaljenost se povećala, osjećaj olakšanja prostrujio je poput povjetarca koji je blago poljubio umorne cvjetove. Oni će se tek oporaviti.

Čistim svoj život,
Tu hrđa je i tmina,
I ostat ću bez ičeg,
Al' bolja je tišina.

Kad se osvrnem na sve što se našlo u tim očišćenim ormarima, na putevima kojima sam prošla… bilo je hrđe, bilo je i tmine, ali kad se odvoji taj teret i ta suvišna popudbina, ostaje mnogo više, postaje svjetlije i tiše. Udahnem duboko miris slobode. Korak naprijed... to je maleni svijet bez šupljina i tmina, to je mnogo više… to je vještina.


- 11:03 - Komentari (22) - Isprintaj - #
Puls

21.04.2019., nedjelja

Život se kao globus vrti nekim svojim ritmom. Gravitacija nas opominje, ali snovi nam daju krila.

Ne snalazim se uvijek najbolje u držanju ravnoteže između te gravitacije i svoje snovitacije.

Nekad se pitam kakav to niz okolnosti, kakav dramski zaplet ili prst nekog zaigranog božanstva odigra presudnu ulogu u pitanjima naših života?

Ili, bolje rečeno, u odgovorima na ta pitanja.

U potrazi za istinom katkad se osjećam kao da sam iz Potjehova plemena.

Šume su zaogrnute mističnom neprozirnom tamom, samo krijesnice uspijevaju pripitomiti mrak. S vremena na vrijeme začujem samo šuškanje onih malih bjesova koji su pobjegli iz nečije torbe.

Pojave se, viču, skaču, kotrljaju se i nestanu. Osjete li strah, još su bučniji. Kad hrabrije koraknem naprijed, oni se pritaje, umuknu i učini mi se tako nekad da sam ipak otkrila mjesto na kojem ih nema.

Zažmirim i poželim da je to istina. Okrenem se i koraknem, pomislim da sam ipak pronašla ritam… Osluškujem puls. Želim…

Ako otvorim oči, hoće li to biti samo još jedna slijepa staza?


P.S. Neka vam je sretan Uskrs, budite obasjani ljubavlju i mirom. :)
- 11:07 - Komentari (18) - Isprintaj - #
Iz dubine

15.04.2019., ponedjeljak

Raznovrsni citati koji kruže društvenim mrežama nerijetko su poput pobrkanih lončića, ne znaš tko je što rekao i je li to doista rekao ili mu je samo pripisano. Postoje i pošalice o tome pa tako u jednoj Ivo Andrić kaže: „Ja to nisam rekao. Možda je Đorđe Balašević.“

U posljednje vrijeme misli mi se često vraćaju jednome od tih citata (za koji nisam istraživala je li autentičan ili samo apokrifan):

Ono što ne izgovorimo gomila se u tijelu i pretvara se u nesanicu, u knedle u grlu, u nostalgiju, u zablude, u sumnje, u tugu. Ono što ne izgovorimo, ne umire, ono nas ubija. ~ Jorge Bucay ~


Ne mogu reći da pisanje određuje moj život, nisam spisateljica, počesto sam samo zapisivačica svojih unutarnjih stanja, refleksija i lomova svjetlosti, a bome i osobnih mračaka. I to je tako od prapočetaka mojih bilježaka.

A onda se dogodilo… U nekom trenutku, tko zna zašto i kako… ili bolje reći… spletom kojekakvih okolnosti, izgubila sam… ma ne, nisam izgubila, samo sam potisnula, zapostavila tu svoju zapisivačku navadu. I sad mislim da to nije dobro.

Nije dobro jer se počelo događati upravo ono što je spomenuo Bucay - da se pretvara „u knedle u grlu, u nostalgiju, u zablude, u sumnju, u tugu.“ Jer je neizrečeno. Nenapisano.

Ima nas koji ne iskazujemo često i ne govorimo naglas te svoje unutarnje labirinte riječi, misli, osjećaja. Moja je navika zapisivati. Tako lakše razumijevam sebe i svoja stanja, emocije, nostalgije, zablude, obmane, zanose i nesanice.

Zastala sam negdje na pola puta. S knedlom u grlu i zamagljenim pogledom na svijet. S ubodom bola. Okružena nekom neobičnom mrežom čudnih odnosa i hladnih ljudi.

Ispisivanje potisnuto do zaborava. A onda su raspršene riječi počele polagano kuckati, nicati, vraćati se kao utihlo proljeće. I negdje su se morale naći, pokupiti putem i vratiti u slagalicu, iznova započeti svoj put do površine.

Na suncu im je mjesto, od topline rastu i bujaju, odzvanjaju i prepoznaju ljude koji vole svjetlost.



- 09:58 - Komentari (18) - Isprintaj - #