Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
što sam im to, kvragu, učinila?
ostani samo na nebu, Mjeseče
mirno spavaj, biseru, na dnu oceana.
(Marina Boroditskaya)
Negdje između sna i jave, na tankoj niti objesila sam svjetlucavu zamku od zrcala. Na sjajnoj površini trepere zvijezde ili se njišu sunčeve zrake. U dnu zrcala spavaju ptice. Tišina…
Odjednom se počinje javljati vjetar. Bude se ptice. Jeka i nemir. Iz zamke snova oslobodio se maleni grumen zvjezdanog praha.
Otkotrljao se na moj dlan, putuje i ostavlja trag.
Tko bi mogao zamisliti da nježnost peče? I da je istodobno tako umirujuća.
Plaše me koraci u pijesku. Meko i podatno tlo tako je varljivo, a moje stope žele se naviknuti na njegovu toplinu.
Oko želi vidjeti odraz. Neprozirno je i nepoznato sve iza šuma vjetra i zastora od oblaka. Što se nalazi iza?
Nepoznata, nedodirljiva i hladna zemlja? Ili toplo more?
Možda će sve nestati ako me probudi hladna kiša? Mogu li tada ostati mirna i netaknuta njezinim dodirom?
U glasnoj tišini nemira stojim negdje između sna i jave…