Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.
Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.
Zamka za nježnost
23.06.2019., nedjelja
Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
što sam im to, kvragu, učinila?
ostani samo na nebu, Mjeseče
mirno spavaj, biseru, na dnu oceana.
(Marina Boroditskaya)
Negdje između sna i jave, na tankoj niti objesila sam svjetlucavu zamku od zrcala. Na sjajnoj površini trepere zvijezde ili se njišu sunčeve zrake. U dnu zrcala spavaju ptice. Tišina…
Odjednom se počinje javljati vjetar. Bude se ptice. Jeka i nemir. Iz zamke snova oslobodio se maleni grumen zvjezdanog praha.
Otkotrljao se na moj dlan, putuje i ostavlja trag.
Tko bi mogao zamisliti da nježnost peče? I da je istodobno tako umirujuća.
Plaše me koraci u pijesku. Meko i podatno tlo tako je varljivo, a moje stope žele se naviknuti na njegovu toplinu.
Oko želi vidjeti odraz. Neprozirno je i nepoznato sve iza šuma vjetra i zastora od oblaka. Što se nalazi iza?
Nepoznata, nedodirljiva i hladna zemlja? Ili toplo more?
Možda će sve nestati ako me probudi hladna kiša? Mogu li tada ostati mirna i netaknuta njezinim dodirom?
U glasnoj tišini nemira stojim negdje između sna i jave…