Zatišje
19.05.2019., nedjelja
U kasno proljeće (ili već početkom ljeta) kad dnevna svjetlost polagano odmiče dugim koracima, zrak postane nekako mek i isprepleten mirisima.
Livade kao da ožive kad lelujaju travke s kretnjama vjetra, sve se razigra zvukovima ptica i javljanjem zrikavaca.
Postoji u toj slici, živoj, nemirnoj, tkanoj od boja, mirisa i zvukova, jedan trenutak koji je u isto vrijeme veličanstven i zastrašujući.
Kad se na treperavu vrelinu navuče zastor od teškog zraka i oblaka koji pritisnu zemlju, u njezinu se pulsiranju osjeća mijena koja dolazi.
Nebo poprimi tamne tragove plave, sive, ljubičaste, sve nijanse koje vjetar u visinama pomiješa u svom obijesnom plesu.
Podno tih nemirnih nebeskih duhova, trenutak je zemaljske tišine. Nestane zvukova, travke samo lagano i nijemo lelujaju, život se pritaji, ptice se umire, jedan za drugim utihnu zrikavci kao da tonu u bezglasan san.
Trenutak u kojem se prožima snaga s nježnošću, mir s nemirom, prostor i vrijeme kao da su stisnuti u jednu jedinu iskru, u naboj života.
Na licu se osjeća samo hladnjikav dodir vjetra koji isprva polagano silazi na vrške krošanja, a onda pojačava svoj dah. U zamahu zraka ljulja se i šušti sve što je dotad raslo u tišini. U tom udahu zatišja zastrepiš od snage nemira, a prepuštaš se magičnom trenutku… zatišju...
Iz olujne slutnje tada se prolomi prasak grmljavine, goleme kišne kapi poškrope zemlju i uzduh, a onda navali pljusak. Pročišćujuća, topla, opojna, blagodatna i mirisna, oslobađajuća kiša.
|
- 21:14 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
Ritam
05.05.2019., nedjelja
Prolazim parkom, do mene dopire miris procvalih kestena; težak i sladak, mek i izazovan. Proust je imao pravo, iznenadna mirisna senzacija pokreće povratak uspomena. Primiču se tako neosjetno, tiho, a tako su žive, sveobuhvatne, imaju svoj ritam.
Iz mirisa izrone sjećanja.
Postoji doba u kojem u naručju bezbrižnosti sanjariš o velikim pričama, svijetlim stazama kojima valja prolaziti i o viteškoj hrabrosti u vremenu koje tek dolazi. Sladak okus kapljica snova i tek poneka suza koja promijeni pogled na svijet pa on na trenutak izgleda slomljen, a onda se ponovno gradi.
Pospremaš sličice ideala u album koji se tek stvara. Na svakoj stranici bilježiš što šapuće srce. Ispisuješ, osluškuješ i poskakuješ u ritmu. Sklizneš katkad i izgubiš tlo pod nogama, ali posrtanje manje boli. Čak i u prašini ugledaš svjetlucava zrnca.
S prvim trešnjama zavoliš i one kapljice kojima te škrope listovi oprani toplom proljetnom kišom. Kad jednom kušaš takav kišni dan, upisuješ ga u nezaborav, u kuckanje srca u ritmu kiše. Vjeruješ u taj zvuk.
Postoji doba u kojem te zagluši buka nekih drugih zvukova. Ogrne te strah da su neke priče moguće samo u knjigama jer jedino one nude utočište od vremena u kojem se nalaziš. Pospremljene sličice počneš pronalaziti samo na ispisanim stranicama.
S prvim trešnjama prisjetiš se i stabla, i kapljica, i kišnog dana, i okusa, i mirisa, i zvuka, i ritma. I znaš da to postoji. U osjećaju, u sjećanju. A onda uslijedi onaj drugi zvuk kao opomena. U razumu, u stvarnosti, u svakodnevici. Prikloniš se racionalnim izborima i odlukama. Pristaneš. Prihvatiš taj ritam. I nadaš se da čak i tako ne srljaš u nemoguće.
I znaš... uskoro će zamirisati lipe.
|
- 13:32 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
