U kasno proljeće (ili već početkom ljeta) kad dnevna svjetlost polagano odmiče dugim koracima, zrak postane nekako mek i isprepleten mirisima.
Livade kao da ožive kad lelujaju travke s kretnjama vjetra, sve se razigra zvukovima ptica i javljanjem zrikavaca.
Postoji u toj slici, živoj, nemirnoj, tkanoj od boja, mirisa i zvukova, jedan trenutak koji je u isto vrijeme veličanstven i zastrašujući.
Kad se na treperavu vrelinu navuče zastor od teškog zraka i oblaka koji pritisnu zemlju, u njezinu se pulsiranju osjeća mijena koja dolazi.
Nebo poprimi tamne tragove plave, sive, ljubičaste, sve nijanse koje vjetar u visinama pomiješa u svom obijesnom plesu.
Podno tih nemirnih nebeskih duhova, trenutak je zemaljske tišine. Nestane zvukova, travke samo lagano i nijemo lelujaju, život se pritaji, ptice se umire, jedan za drugim utihnu zrikavci kao da tonu u bezglasan san.
Trenutak u kojem se prožima snaga s nježnošću, mir s nemirom, prostor i vrijeme kao da su stisnuti u jednu jedinu iskru, u naboj života.
Na licu se osjeća samo hladnjikav dodir vjetra koji isprva polagano silazi na vrške krošanja, a onda pojačava svoj dah. U zamahu zraka ljulja se i šušti sve što je dotad raslo u tišini. U tom udahu zatišja zastrepiš od snage nemira, a prepuštaš se magičnom trenutku… zatišju...
Iz olujne slutnje tada se prolomi prasak grmljavine, goleme kišne kapi poškrope zemlju i uzduh, a onda navali pljusak. Pročišćujuća, topla, opojna, blagodatna i mirisna, oslobađajuća kiša.
Post je objavljen 19.05.2019. u 21:14 sati.