Život se kao globus vrti nekim svojim ritmom. Gravitacija nas opominje, ali snovi nam daju krila.
Ne snalazim se uvijek najbolje u držanju ravnoteže između te gravitacije i svoje snovitacije.
Nekad se pitam kakav to niz okolnosti, kakav dramski zaplet ili prst nekog zaigranog božanstva odigra presudnu ulogu u pitanjima naših života?
Ili, bolje rečeno, u odgovorima na ta pitanja.
U potrazi za istinom katkad se osjećam kao da sam iz Potjehova plemena.
Šume su zaogrnute mističnom neprozirnom tamom, samo krijesnice uspijevaju pripitomiti mrak. S vremena na vrijeme začujem samo šuškanje onih malih bjesova koji su pobjegli iz nečije torbe.
Pojave se, viču, skaču, kotrljaju se i nestanu. Osjete li strah, još su bučniji. Kad hrabrije koraknem naprijed, oni se pritaje, umuknu i učini mi se tako nekad da sam ipak otkrila mjesto na kojem ih nema.
Zažmirim i poželim da je to istina. Okrenem se i koraknem, pomislim da sam ipak pronašla ritam… Osluškujem puls. Želim…
Ako otvorim oči, hoće li to biti samo još jedna slijepa staza?
P.S. Neka vam je sretan Uskrs, budite obasjani ljubavlju i mirom. :)
Post je objavljen 21.04.2019. u 11:07 sati.