Hodočašće molitvenih vijenaca u Vukovar i AljmašSubota, 19. studeni 2011. Hladno i maglovito jutro - dan našeg unaprijed planiranog hodočašća u Aljmaš i Vukovar. Bilo nas je tridesetiosmero hodočasnika sa Knežije, iz Velike Gorice, Sigeta i Vugrovca, a pridružile su nam se i dvije Školske sestre franjevke sa Knežije. Gospođa Vlatka Slipac bila je voditeljica ovog našeg hodočašća. Putovanje smo započeli molitvom. U Vukovar smo stigli oko 10 sati. Posjetili smo franjevački samostan i crkvu Svetog Filipa i Jakova. Gvardijan nam je u samostanu prikazao potresan film o stradanju Vukovara, a u crkvi smo bili ukratko upoznati i s ratnim događajima u kojima je stradala crkva koja se nalazi u neposrednoj blizini vodotornja. Obnova crkve je u tijeku. Duboko nas je dirnuo veliki broj mnogih autobusa iz svih krajeva Hrvatske i mnoštvo mladih koji su se došli pokloniti žrtvi Vukovara. Posjetili smo Spomen groblje, zapalili svijeće i izmolili krunicu pobjede. I jedna fotografija za uspomenu Slijedio je posjet Ovčari. Na toj hladnoj i pustoj ledini svud gore svijeće, šareni se cvijeće... Na mjestu streljanja okupilo se nepregledno mnoštvo ljudi. Molili smo i plakali. Odnekuda se tu stvorio jedan branitelj u uniformi, mršav, ispijen, ali pun žara; jedan od preživjelih svjedoka stratišta. Ispričao nam je svoju priču. Strašno, potresno... Zove se Pero Janjić-Tromblon. Pozdravio se sa našom hodočasnicom Zoricom Majer iz Velike Gorice budući da su on i njen suprug ratni drugovi i suborci. Posjetili smo i muzej na Ovčari, u kojem su na dostojanstven i tehnički vrlo impresivan način zabilježena imena svih žrtava. Zatim smo posjetili Muzej u bolnici. Vrlo potresno! U ranim poslijepodnevnim satima krenuli smo u Aljmaš. Voditeljica nam je u autobusu dala osnovne informacije o aljmaškom svetištu Gospe od utočišta. Crkva je za vrijeme domovinskog rata bila potpuno srušena. Kada smo nakon pola sata vožnje stigli u ljupko mjesto Aljmaš, ugledali smo novu, modernu crkvu sa neobičnim oblikom zvonika, na kojem se zvona oglašavaju svakih 15 minuta. Dočekao nas je župnik i predložio da pričekamo najavljenu grupu iz Splita s kojom ćemo onda zajedno slaviti misu. Vrijeme smo iskoristili za osobnu molitvu. Iz Splita je došao autobus s mladima koji su sviranjem i pjevanjem animirali svetu misu. Njihov mladi svećenik imao je vrlo lijepu i toplu propovijed kojom nam je posvijestio važnost majke, zemaljske i nebeske. Nakon kratkog predaha i zagrijavanja u obližnjim gostionicama, krenuli smo natrag u Zagreb. U autobusu živa atmosfera, molitva, pjesme.... A onda su na redu bila svjedočenja. Možda bismo sve naše dojmove mogli izreći riječima hodočasnice Zlate iz Velike Gorice: „Osjećam tugu, radost i ponos.“ A svjedočenje hodočasnika iz Sigeta bilo je već pravo čudo. Pričao nam je kako je za vrijeme rata radio u jednom zagrebačkom hotelu i primao mnoštvo izbjeglica. U njegovom svakodnevnom poslu uvijek su oko njega bile dvije male djevojčice iz Vukovara. Danas, na Ovčari, ugledao je u mnoštvu jednu mladu ženu i po pogledu i očima prepoznao u njoj onu malu djevojčicu u izbjeglištvu. Susret je bio vrlo emotivan i potresan. Nekadašnja mala djevojčica u međuvremenu je postala mlada žena koja sa svojom obitelji živi u Vukovaru. I tako je završilo naše hodočašće tuge, radosti i ponosa. (Blanka Novak) Evo još malo podataka o istim mjestima s našeg prijašnjeg hodočašća: o Aljmašu i Gospi od utočišta Gospa od utočišta o Vukovaru Nikada narod zaboravit neće... Iz krvi i bola niknut će cvijeće.... O Ovčari i Memorijalnom groblju Ovčara i Memorijalno groblje |
< | studeni, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |