"A ti, zašto sudiš brata svoga?
Ili ti, zašto prezireš brata svoga?
Ta svi ćemo stati pred sudište Božje.
Jer pisano je:
... Života mi moga, govori Gospodin,
... prignut će se preda mnom svako koljeno
... i svaki će jezik priznati Boga.
Svaki će, dakle, od nas za sebe Bogu dati račun" ( Rim 14, 10-12)
Zaista sam impresionirana sv. Pismom. Tako duboke poruke, humane, moralne, socijalne, radikalne, revolucionarne, praktične, primjenjive u svim vremenima i pisane za sve ljude. Teško da se može naći nekih kontradikcija, dapače, sve se nekako nadopunjava i što se više čita, slažu se i najsitniji detalji i slika postaje sve jasnija. I sve se svodi na jedan zaključak::
Bog nas neizmjerno ljubi i od nas traži isto:
da ljubimo Njega i bližnjega.
Evanđeoske poruke su često vrlo teške i idu "đonom" na ljudsku narav, ali ne može im se naći zamjerke. Svi znamo i osjećamo da to tako treba biti. Pogledajmo samo onaj Isusov "Blago" i "jao". Isus je stao na stranu siromašnih, potlačenih, odbačenih, gladnih, milosrdnih i ozbiljno zaprijetio bogatima i svima onima koji sada imaju svoju utjehu. Oni nemaju što dobro očekivati na drugom svijetu. On traži opraštanje i ljubav prema neprijateljima! Za one koji nas mrze i progone, trebamo moliti! Nikoga ne smijemo osuđivati ni prezirati!
Kako se to lako zaboravlja! Naše kršćanstvo često se svodi samo na nedjeljnu misu.
Sv. Pavao isto kao ni Isus, nije kanio ukinuti zakonite sudove, Njihove se riječi odnose na naš svakidašnji život u kojem ima previše prezira i osuđivanja drugih. U bratovom oku vidimo i najmanju trunku, a u svom oku ne vidimo brvno!
Pozvani smo da služimo drugima a ne da ih sudimo!
To ne znači da trebamo biti indiferentni prema grijehu i nemoralnom ponašanju.
Od nas se traži da ne osuđujemo, jer mi ne znamo što je u ljudskom srcu. To znade samo Bog.
Pred njegovo sudište ćemo svi izaći i svak će od nas Njemu položiti račune.