Kardinal Walter Kasper, pročelnik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, bio je nazočan na otvaranju Pavlove godine u Tarzu. Tom prilikom je rekao, da
čitava godina ima i ekumensko značenje, jer je poruka svetoga Pavla središte naše zajedničke vjere: evanđelje Isusa Krista, njegova smrt i uskrsnuće. Protestanti se veoma zanimaju za Pavlovu godinu, jer su za njih njegove poslanice i nauk o opravdanju po vjeri središte Novoga zavjeta .
A o sv. Pavlu za L'Osservatore Romano" kardinal je rekao slijedeće:
Pavao je bio gorući Kristov svjedok i ujedno čovjek dijaloga. Bio je malog rasta i loš govornik. Proveo je puno vremena po zatvorima, bio je udaran i često u životnoj opasnosti. Pet puta mu je dodijeljeno po 39 udaraca, tri puta je bio izbičevan, jedanput kamenovan. Preživio je tri brodoloma, trpio glad, žeđ, hladnoću i golotinju, bio je lažno optužen i oklevetan i konačno pogubljen mačem.
Kako je mogao jedan čovjek sve to izdržati? Odgovor daje sam Pavao kada piše: " Milošću sam Božjom to što jesam. " (1 Kor 15,10), ili : " Sve mogu u onome koji mi daje snagu."(Fil 4,13). To svjedočanstvo dotiče srž njegovog života i vjere.
Sv. Pavao ništa ne pripisuje svojim zaslugama. Stalno je svjestan činjenice, da sve duguje Bogu i njegovoj milosti. Bog je bio snaga i moć njegovog života. Zato je njegova apostolska poruka, poruka milosti. Vrijednost i dostojanstvo, otkupljenje i svetost - sve to imamo samo od Boga i njegove milosti. Ne možemo se spasiti svojim dobrim djelima, jer je spasenje dar, koji nam se daje na temelju naše vjere. Ta milost je ponuđena svakom od nas. Milost Božja uvijek nam daje mogućnost novog početka.
Kardinal Kasper podsjeća vjernike da se je u Pavlovom životu dogodio radikalni zaokret, koji je sve promijenio: njegov susret s Kristom na putu u Damask toliko ga je obuzeo, da je zaboravio cijelu svoju prošlost i odlučno se usmjerio na budućnost.
Evanđelje za Pavla nije neka apstraktna nauka nego jedna osoba :
osoba Isusa Krista. Bog nije daleko, nego je on Bog u našoj blizini, Bog za nas i s nama. On se ponizio i došao na svijet u osobi Isusa Krista. Kad je Bog njega uskrsnuo od mrtvih, onda će i nas uskrsnuti. Zato uvijek u životu postoji nada u svakoj boli i teškoći pa i u smrti.
Radosna vijest od nas puno traži. Uvijek se moramo orjentirati na Krista, na njegov primjer, na njegov život i njegove riječi. Moramo se stalno suobličavati njegovoj slici i slijediti ga. Isus Krist je temelj kršćanstva, on mu daje identitet i karakter.
Vjera da je Isus Krist Sin Božji, razlikuje nas od muslimana. Svoju vjeru ne smijemo skrivati nego ju bez straha, poput Pavla, svjedočiti. To svjedočenje ne ostaje samo na riječima, nego se očituje životom usklađenim s vjerom, životom punim djelatne ljubavi prema bližnjemu.
Katolička Crkva ne odbacuje ništa što je istinito i sveto u islamu. Poziva Muslimane na suradnju kad se radi o socijalnoj pravdi, o moralnim vrijednostima, miru i slobodi svih ljudi. Stupiti u dijalog ne znači odreći se svoje vjere ili ju preuređivati, nego sa svom strpljivošću i ljubaznošću objašnjavati što, kako i zašto mi vjerujemo
. Treba biti aktivni svjedok vjere poput sv. Pavla. Zahvaljujući njemu, Crkva je postala svjetska Crkva. Kršćanska zajednica u Turskoj je mala i teško preživljava. A cijela Crkva vuče svoje korijene iz Tarza. Zato nikada ne smijemo zaboraviti našu braću kršćane u Turskoj.