Afrika priča
Burundi luda kuca
Obecao sam da cu pisati o posjetu Burundiju koji je bio stvarno predobar. Da se ne bih previse ponavljao saljem vam svima kopiju clanka koji cu poslati u Radosnu vijest (hrvatski casopis o misionarima, nije na kioksu). Za njih cu ga mozda malo i dotjerati, a i ne znam hoce li sve objaviti jer sam se malo raspisao a jos nisam ni stigao sve spomenuti. Stvarno jedan od vikenda kada ne mozes vjerovati da moze biti tako dobro.
Sto se tice slika napravili smo ih gomilu a vec sam u zaostatku s nekima koje sam htio poslati. Kemijam da bih ih digao na neki blog ali dok imamo ovako sporu vezu to mi je tlaka. Nesto cu smislit jer ima stvarno genijalnih stvari, bit ce izlozbi... :))
Pozdrav svima!
HRVATSKO SLAVLJE MISIJSKE NEDJELJE U BURUNDIJU
Već neko vrijeme Mladenov i moj dom je Gatenga, salezijanski centar za mlade u glavnom gradu Ruande Kigaliju. Vjerojatno je mnogima taj centar već poznat po čestim javljanjima don Danka Litrića koji je ovdje glava kuće, i ovdje Mladen i ja služimo kao Misionari Milosrđa, laici.
U svakom slučaju jedva smo dočekali petak 21. listopada jer je za taj dan bio planiran polazak u Burundi, u posjet našoj sestri Službenici milosrđa Lukreciji Mamić kod koje je na mjesec dana doputovala i naša sestra iz laičkog Pokreta Misionara Milosrđa Jelena Mušterić. Iako to nismo planirali, termin posjete se odlično poklopio sa ovogodišnjom misijskom nedjeljom! A kao najava divnog vikenda i slavlja misijske nedjelje u hrvatskom društvu nekoliko dana prije na svom proputovanju po Africi posjetio nas je i fra Miro Ančić, naš fratar iz Splita.
Dakle u petak nešto prije sedam sati ujutro krenusmo iz Kigalija mini busom u koji su nas potrpali po sistemu što više to bolje, no sve je to i nama već toliko normalno tako da se nismo previše bunili ni kad su naši suputnici otvarali i zatvarali prozore po vlastitom nahođenju, palili vlastite radio prijemnike iako je i radio u busu treštao veselu reggae muziku, ili doslovno gazili jedni po drugima kako bi došli do svog mjesta. Putujemo prema jugu po za Afriku odličnoj cesti, i po putu susrećemo puno vojske i policije, što je za Ruandu normalno, i što joj u biti daje status jedne od najsigurnijih zemalja u regiji. Na putu prolazimo bivšu prijestolnicu Nyanzu i bivši glavni grad Ruande, Butare. Za nekoliko sati stižemo na granicu gdje izlazimo iz busa i odjavljujemo se iz Ruande, pješice prolazimo „ničiju zemlju“ gdje nas naravno okupiraju prosjaci, mjenjači novca i prodavači, i na ulazu u Burundi plaćamo 20 dolara za vizu od tri dana. Ljubazno pitamo možemo li ostati četiri dana kako bismo imali barem dva puna dana za posjet, odgovor: „no problem!“ Svima dobro!
Dok su se svi putnici okupili nastavljamo put i sa jednim satom zakašnjenja zbog različitih stajanja što zbog policije što zbog odmora nakon dvadesetak kilometara stižemo u Kayanzu, mjesto sastanka sa našim domaćinima. Da smo ušli u Burundi shvatili smo i po vožnji našeg vozača koji nije štedio gasa jer u Burundiju policije nema toliko. Preko koljena naših suputnika zadovoljni ispadamo iz autobusa a dočekuju nas časna Lukrecija, Jelena, i mlada burunđanka Nadege, pripravnica za red Službenica milosrđa. One su bile još zadovoljnije od nas jer su zbog kašnjenja mislile da smo već odavno prošli i htjele su nas već tražiti. Sjedamo u džip i krećemo na zapad, prema gradu Ngoziju i našem odredištu Kirembi. Na putu stajemo u Ngoziju kako bi časna na tržnici kupila štogod povrća. Mladen i Jelena ostaju kod auta a časna, Nadege i ja odlazimo u kupovinu. Čim su nas ugledali na tržnici sve prodavačice viču „ma soer, ma soer (moja sestro, moja sestro!)“ i nude svoju robu, ali časna ima iskustva i zna kakvu robu traži i koliko ona realno košta. Kad smo se zaustavili kod jednog štanda izvadili smo vreću u koju je trebalo staviti krompire a oko nas se desetak dječaka otimalo za tu vreću da je ponesu i zarade koji franak. Jedva smo im objasnili da vreću nosim ja, a kad sam je prebacio preko ramena cijela tržnica se smijala, pokazivala na mene kako to „muzungu (bijelac)“ nešto fizički radi! Eto malo smo i njih razveselili i nastavljamo dalje prema Kirembi. Ubrzo skrećemo s ceste i ispred nas je još barem pola sata „off road“ vožnje do tog mjestašca sa velikom bolnicom, crkvom i školom. Onima koji se još uvijek pitaju zašto misionari voze snažne velike aute treba pokazati slike puteljaka kojima svakodnevno prolaze, a kad padne kiša strahuju da ne ostanu u blatu, i to često na jedinim putevima koji spajaju mjesto sa vanjskim svijetom. Kad vidite neke dijelove čudite se da ne idu helikopterom. Ali časna dobro poznaje put i mi stižemo u Kirembu, oduševljeni siromašnim pitomim Burundijem, koji je toliko blizak a opet tako različit od naše Ruande...
Prvu večer upoznajemo se sa ostalim sestrama Ancelama, dvjema Talijankama, Klara i Antonela i mladom Ruanđankom Fortunatom. Godinu smo dana ja i Mladen proveli na pripremi za misije u molitvi i radu u samostanu Ancela u Splitu, naš Pokret Misionara Milosrđa priznat je od njihove kongregacije kao plod karizme svete Marije Krucifikse i sve to čini da smo ovdje i na drugom kraju svijeta kod njih jednostavno kao doma!
Tu večer malo obilazimo mjestašce koje se okupilo oko možda najveće bolnice u Burundiju i smještamo se u kuću volontera gdje boravi Luciano, Talijan koji već petu godinu provodi ovdje pomažući sirotinji na svakojake načine. Dok po noći šećemo prema kući volontera prolazimo kraj crkve i gdje god je vani lampa ima nekoliko djece koji jedino tako uče! Odmaramo se jer se osjećalo da nam časna sprema događajima bogat ali naporan vikend!
U subotu ujutro nešto ranije krećemo prema sjeveru. Časna me zamolila da vozim što sam ja objeručke prihvatio jer je sama vožnja Toyote RAV4 nešto po cesti ali većinom po sitnim izbrazdanim puteljcima bila poprilično uzbudljiva, kao i prelijepi Burundi! I tako se vozimo, molimo jutarnju molitvu i krunicu, pričamo i šalimo se, i stižemo na jezera koja dijele Ruandu i Burundi. Taj smo dan posjetili tri jezera a jedno od njih zove se jezero ptica, i reći ću vam zašto: ako ste se ikad pitali gdje te naše silne ptičice odlaze u jesen, eto odlaze upravo ovdje! Na jednom od jezera nalazi se i odmorište koje drže jedne časne sestre i gdje smo zasjeli, pojeli što smo ponijeli a od sestara naručili kave i čaja. U to vrijeme okupilo se puno sirotinje jer su ljudi iz udruge sv. Vinka Paulskog dijelili hranu gladnima, raspodjeljujući brašno iz vreća i palmino ulje u sitne vrećice.
Slijedeće smo posjetili samostan sestara Majke Tereze iz Kalkute. Njihova karizma jednaka po cijelom svijetu: sedamdesetak djece siročadi u krevetićima, starije mentalno i tjelesno oboljele žene, priprema hrane i šivanje odjeće za zatvorenike u obližnjem zatvoru, stvarno jedan predivan primjer, inspiracija i poticaj za vlastiti misionarski rad!
Na povratku odlazimo na još jedno jezero, i kao i na svim prijašnjim odjednom dolaze djeca, samo se pojave odnekuda i gledaju što mi sad tu radimo, smiju se, poziraju za slike i čekaju da im štogod udijelimo. Doplovio je i mladi ribar čija je splav napravljena od par oborenih drva banane, no koja mu je sasvim dovoljna za pristojan ulov. Mijenjamo kruh za ribe i nastavljamo putovanje.
Slijedeće odredište – izbjeglički logor Ruanđana... Dolazimo u „naselje“ od velikih bijelih šatora koje je UN izgradio za političke izbjeglice koji su pobjegli iz Ruande, a u tom trenu ih je bilo pet ili šest tisuća, točan broj se naravno nije znao. Časnu neki poznaju jer bolesne odavdje šalju u Kirembu pa nam zaposlenici rado pokazuju kamp. Oko nas, ne moram ni spomenuti – gomila djeca, gdje god okrenete fotoaparat pred objektivom se stvori pedesetak djece, poziraju i viču „foto, foto!“. Iz daljine se čuju pjesma i bubnjevi! Bolnica je jedan od velikih šatora ceradama pregrađen na čekaonicu, operacionu salu, rodilište, ambulantu, ljekarnu, i sve ono što jedna bolnica već ima. U jednom natkrivenom prostoru kuhinja – zemljane peći – za sav narod koji tamo prebiva. Dolazimo i do stambenih šatora, jedva hodamo jer oko nas je toliko ljudi, toliko djece, svak ima nešto za reći, pokazati... Mladenu pokazuju papir od vlade Burundija u kojem piše da im ne priznaju više azil. Naš domaćin očajan govori u povjerenju da do kraja mjeseca mora isprazniti kamp a još ne zna ni gdje će sa ljudima, možda u Tanzaniju. U šatorima za stanovanje svaka pregrada od nekih tri sa dva metra - „stan“ za jednu obitelj. Neka žena nas odvodi u svoju prostoriju i priča kako su joj ukrali deku da sad mrzne noću. Puno je njih koji bi nam se htjeli požaliti ali mi moramo dalje. Na moju radost napokon idemo prema izvoru pjesme i bubnjeva! Dolazimo do grupe djece, dva momčića lupaju bubanj a ostali pjevaju, plešu, tako jedno zaglušujuće oduševljenje u kampu najveće sirotinje... Uzimam kameru, snimam film, ne znam ni gdje bih se okrenuo, a na kraju gasim i spremam kameru i šta ću, plešem i skačem i ja! Njihov ritam koji im je u krvi, njihova iskrena i jednostavna pozitivnost jednostavno pokrene nešto u čovjeku! A ples je bio kad smo došli, s njima smo zajedno plesali i mi, i nastavio se i nakon našeg odlaska... Ali već se mrači i polako se vraćamo u Kirembu. Malo nas je ubrzala i pojava policajca i vojske koji su došli vidjeti čemu ta silna gužva i galama u kampu...
U Kirembi molimo večernju sa časnama a razgovor i ugodno druženje nastavljaju se za večerom gdje su nas naše Ancele pogostile kao svoje vlastite (što i jesmo), čak je bilo i nešto crnog vina što je za Afriku nemoguće jer grožđa nema nadaleko, maslinova ulja iz Hrvatske, ma svega što ovdje pomalo zaboravljamo.
U nedjelju ujutro odlazimo na svetu misu koja se ponešto razlikuje od ruandske. Ali opet mnoštvo ljudi, jedno pravo misno slavlje, pjesma, pljeskanje, već uobičajeni prizori žena koje mirno doje djecu, još jedno radosno misno SLAVLJE! I to baš danas slavlje Misijske nedjelje (a ovdje kao da je svaka nedjelja Misijska)! A iza mise ispred crkve oči bole od raznolikih šarenih boja tradicionalnih nošnji, pretežno narančastih, ali i crvenih, zelenih, žutih... Ja sam nekoliko puta u vožnji na cesti izdaleka mislio da me čeka policija koja nosi flourescentne signalizirajuće prsluke kao kod nas a ono seljanke. A čovjek se stvarno začudi kad vidi uvjete njihova stanovanja, te sitne kućice bez struje i vode i prašinu u kojoj žive, a kako su im nošnje uvijek čiste, sjaje se, jednostavno mi nije jasno.
Nakon ručka i na kojem se nastavilo slavlje našeg blagdanamopet sjedamo u auto i krećemo. U autu čitamo Radosnu vijest i poruku pape za misijsku nedjelju, opet molimo krunicu, jednostavno osjeća se naša topla obiteljska povezanost u Isusu koji nas je pozvao tamo odnekuda daleko da dođemo ovdje i budemo kao On. I to je ono što nas neraskidivo spaja i nismo propustili da mu se više puta za to zahvalimo, ma cijeli vikend prošao je kao da je baš Isus bio naš peti putnik u autu koji nas je vodio i upoznavao nas sa svojom crnom djecom, braćom, prijateljima...
Prvo smo posjetili jedno ogromno zdanje usred šume, srednju školu koja je bila poprilično oštećena u ratu, ali sada već normalno funkcionira. Tamo smo pričali sa mladim djevojkama koje se spremaju biti časne, i podijelili svoja iskustva s njima. Posebno im je poučan bio nagovor časne Lukrecije koja ih je pozvala da ljubav koju su pozvane dijeliti dijele najprije među sobom, jer one su same sebi prva zajednica iz koje kreću u svijet, a zatim tu umnoženu ljubav pružaju drugima, ali najprije da uče i budu dobre u školi jer to je trenutno zadaća na njihovom putu.
Nismo se ovdje dugo zadržali nego smo ubrzo krenuli dalje, prema najzanimljivijem odredištu našeg cijelog puta: selu naroda Bantwa nama poznatijima kao Pigmejcima! Nalaze se kraj ceste i napravili su i mali mostić preko kanala da se do njih može doći, a čim smo izašli iz auta već ih je bilo pet. Za dvije sekunde deset. Nismo se ni okrenuli, odjednom: dvadeset! Djeca trče iz polja sa kozama, žene izlaze iz koliba, muškarci dolaze iza stabala! Odmah počinje ples, pjesma, veselje zbog gostiju! Časna nam je prije dolaska rekla da kad oni plešu da se zemlja trese, a ja sam mislio da je to pjesnički izraz. Kad ono: zemlja se zaista trese, momci snažno stopalima udaraju i zemlja vibrira u ritmu pjesme! Vode nas u svoje zemljane kolibe, pokazuju gdje kuhaju, jedu, spavaju. Ubrzo je na red došlo dijeljenje darova koje smo donijeli, jedan je momak pomogao časnoj da u red prvo posloži sve dječake koji idu u školu. Vrlo su poslušni jer se vesele poklonima: svakom dječaku nova majica! Zatim djevojčice učenice: svakoj kompletić: košuljica i suknjica! Odmah skidaju prnje i navlače novu robu. Zatim žene, svakoj dva komada tkanina koje one tradicionalno vežu oko sebe i kao suknju, i kao haljinu. Žene vriskaju od sreće, ne mogu zaustaviti ni pjesmu ni ples, takav jedan pozitivan sretni nemir podiže atmosferu i zahvaljuje se dragom Bogu za sve! Zatim najmanjima dijelimo male Kraševe čokoladice, ali oprezno ih otvaramo i pokazujemo da papir treba očistiti. Hranimo djecu, a jedna žena drži dijete u naručju i pokazuje da dam i njenom djetetu. Ja otvaram čokoladu i pola dajem djetetu a ona drugu polovicu brže bolje zgrabi sa dlana i u usta! Bez komentara o ženama i čokoladi! A šta ću, smijem se i vičem: „Umugore kurđa!“, „Žena jede!“, smiju se i svi drugi i slavlje se nastavlja, ples, pjesma, zemlja se opet trese... A već se mrači i mi nevoljno moramo poći... Ma da dan traje 48 sati bilo bi nam premalo, pogotovo što sutra moramo natrag za Ruandu.... Kasnije sam u Kirembi čuo puno priča o našim novim prijateljima, o njihovoj kulturi i običajima, povezanosti s prirodom u umjetnosti preživljavanja i još sam ih više zavolio!
Vraćamo se u Kirembu na večeru s časnama i ugodno druženje se nastavlja. Prebacujemo slike da ih Jelena ponese u Hrvatsku, kao i Božićne čestitke iz Gatenge što su ih djeca ulice izradila, a časne nas krcaju darovima, krunicama, maslinovim uljem, kavom... A poslije večere časna i Jelena nas prate do kuće volontera i misijsku nedjelju završavamo uz hrvatske pjesme i gitaru nazdravljajući s malo domaće rakije!
Ujutro se dižemo rano za jutarnju misu i nakon doručka se opraštamo s časnama i pravimo zadnje fotografije, neke na mjestima koje smo dosada vidjeli samo na fotografijama časne Lukrecije koje smo postavili na izložbi fotografija Fotomisija u Splitu, Zagrebu, Kaštel Sućurcu. Vrlo ljubazno časne nam nude prijevoz skroz do granice i mi napuštamo Kirembu. Opraštamo se od sestara, do slijedeće prilike, a granicu prelazimo bez problema i još nas čeka isti autobus s kojim smo i došli i koji se vraća u Kigali! No časne po nama šalju neke stvarčice za svoje sestre u Butareu gdje izlazimo van i tražimo njihov samostan. Uz pomoć jednog momka brzo smo našli samostan, zvonimo i predstavljamo se, a časne kad smo stigli govore kako ne mogu vjerovati da im nitko nije javio da dolazimo da dođu po nas na granicu! Razgovaramo a one već postavljaju stol da nas pogoste ručkom! E naše Ancele! Zauzvrat mi im pomažemo namjestiti neke aparate i oko kompjutera, vrijeme leti i mi već moramo dalje prema Kigaliju i Gatengi... Do busa šećemo po ulicama Butare, sjedamo u bus i svoje putovanje privodimo kraju. U Kigaliju sjedamo na motore – taksije i oko devet sati navečer stižemo u Gatengu. Svi iz zajednice nas pozdravljaju, pitaju kako je bilo, a mi jednostavno ne znamo što da im prvo pričamo, samo se smješkamo i govorimo kako je bilo predivno...
Eto pokušao sam vam u par riječi opisati naš posjet Burundiju a priča se naravno odužila. A sve je to blijeda slika naših dojmova, što smo sve vidjeli, koga upoznali, što smo proživjeli... Nevjerojatno kako nas Gospodin nagrađuje, gdje nas sve vodi i što nam sve daruje, kakva mjesta, kakvu braću, sestre i prijatelje... U svoj skromnosti i siromaštvu koliko nas je misionarski poziv uistinu obogatio, ispunio... Tako napunjeni radosno se vraćamo svakodnevnim poslovima i obavezama, ma neka ih je što više, samo da su za čovjeka, za Boga, za nas!
Svim čitateljima sa zakašnjenjem Mladen i ja čestitamo misijsku nedjelju! Pravi kršćanski blagdan nakonkretnije Ljubavi koja se jedina dijeljenjem umnaža, blagdan svih onih koji Božju riječ, Radosnu vijest, čitaju i u djela provode! Do čitanja!
Nikola Babić, Misionar Milosrđa
