Level Up

Planirate li izlet u prirodu ili sjedenje u praku slobodno me pozovite!
Siguno ćete bit zaštićeni od najezda komaraca.
Jer komarci me obožavaju...

Sjećam se ljeta kad sam bježala ispod tuša na plaži, jer me za vrijeme tuširanja napao roj komaraca...

Najgori mogući trenutak je kad spoznam da iako sam nešto radila u najboljoj namjeri, imala veliku volju, uložila puno truda... buuummm... shvatim da sam izmanipulirana...
Grozno!
I još kad mi se to dogodi u danima kao što su ovi kroz koje trenutno prolazim... ma koma mi je.
I sad sam u dilemi. Postupiti prema srcu i stopirati aktivnosti ili "odraditi" posao do kraja i praviti se kao da se ništa nije dogodilo.

Ponovno su me obuzeli nemiri...
Pojavili su se tiho, prišuljali mi se i sad me napadaju nemilice.
Nisam pazila, nisam ih očekivala, u brojinim poslovima, zadaćama, obavezama, dužnostima... Nisam pazila na sebe... zaboravila sam ostaviti malo vremena sebi... i sad je krenulo... loši osjećaji...
Osjećam se umorno
ukočeno, strogo, nezanimljivo, dosadno....
(kad sam se zadnji put od srca nasmijala, opustila, zabavila, izvela ludoriju???)
podočnjaci i bore na licu
jutro, buđenje s osjećajem umora
nezadovljstvo... trebala bih nešto učiniti!
lijenost... ne da mi se ništa učiniti...
neprovedene odluke
nezadovoljstvo
pravim se kao da je sve OK, ali nije, nije, nije...
i za kraj... tijelo se buni... otiču zglobovi... još jedan problem... odlazak kod ljiečnika, pretrage... valjda nije ništa ozbiljno...
Što znači ozbiljno? glupost - svaka boleština je ozbiljna...

Kupila sam danas dnevne novine i zajedno s njima dobila časopis, promotivni poklon. Iako ne čitam i ne kupujem takve vrste časopisa pregledala sam ga i pročitala ponešto. Slike su krasne, reklame nenametljivo umetnute, papir ugodan za listanje… ali teme…
Ljudi su u prošlosti bili fascinirani plemićima, kraljevima i carevima, njihovim životima, balovima, načinom ponašanja i života. Danas su plemiće zamijenili «elitni» ljudi. Političari, sportaši, glumci, pjevači, modni kreatori, stilisti, novopečeni i staropečeni bogataši, tajkuni i ini likovi.
Kakav je gušt čitati o tim likovima? Zašto bih morala znati kako se obukla/o ova/ona «elitna» osoba ili kakvu ima kućicu u cvijeću? Što je rekla ili učinila? Mene sve to niti najmanje ne zanima.
"Divim" se ljudima koji će nastaviti čitati ovakve časopise. Moj primjerak završio je u kontejneru za stari papir.

Zadnja stanica. U busu gužva. Svi pohrle na izlazna vrata.
Ne volim se gurati, pa obično pričekam da svi izađu.
Ovoga puta sjedila sam i čekala da se ljudi iz prolaza maknu. U suprotnom redu činio je to isto stariji Gospodin. Istovremeno smo ustali i krenuli. Pogledali se. Zastala sam i rekla «Izvolite» kako bi on prvi izašao. Uz «Hvala» Gospodin je krenuo prema vratima, a ja za njim.
Kod vrata je malo zastao, okrenuo se prema meni i uz blagi naklon i pokret ruke rekao mi «Izvolite» kako bih ja prva izašla. Pogledali smo se i nasmijali ovoj našoj maloj igri lijepih riječi i gesta.
Sitnica koja mi je uljepšala cijeli dan.

Napisano 24.05.
Nakon gotovo cjelodnevne popodnevne šihte dolazim kući umorna.
Hard peče palačinke. Potočnica ih maže pekmezom i mljacka zadovoljno, no odmah primjećujem, njenu napetost i vidno opuštanje što sam došla.
Ljubac u čelo i obraščiće ljepljive od pekmeza.
Potočnica priča, brblja ko navijena… ne može se zaustaviti… ipak osjećam, nešto ju muči, evo sad će mi to reći…
15 minuta kasnije saznajem što je bilo.
Svađa s «prijateljicama». Njihove svađe uglavnom se svode na ucjenjivanje «bit ću ti/neću ti bit prijateljica ako ti nisi/jesi prijateljica s Malom/Plavom»… i tako iz dana u dan. Potočnicu nisam nikad vidjela ili čula da tako govori, dok se nije počela družiti i igrati s Malom. Mala je čudno dijete, stalno zahtijeva nešto a kad to ne dobije vrlo je tvrdoglava, plače i ucjenjuje. Jednom nam je Mala došla tužiti Potočnicu, ali smo joj mi rekli da ne može zapovijedati Potočnici s kim da se igra ili ne igra. Često Mala ucjenjuje Potočnicu da joj nije prijateljica ako ovo/ono, a kad Potočnica dođe kući tužna i nezadovoljna, Mala dođe za njom kao da se ništa nije dogodilo. Potočnicu i privači i odbija ovo dijete čudnih navika i načina ponašanja. (Njena mama zna za sve te Maline «čarolije» i brani se riječima «Ona je takva, ja je nemogu odučiti od toga».)
Danas je Mala tužila Potočnicu Mami od Plave, a ona je «oprala» Potočnicu i zaprijetila joj da će doći nama.
Kad je došla kući Potočnica je sve ispričala Hardu. Čak mu je rekla nek isključi zvono na vratima. Bojala se Plavine Mame. Hard je rješenje našao u izjavi «Onda se više nemoj igrati niti s Plavom niti s Malom.» i za njega je problem riješen. Ali ja znam/osjećam da je Potočnica u stresu i da se boj te žene.
Razgovarale smo dugo prije spavanja, pokušala sam iz njenih riječi saznati što se zapravo dogodilo, al nisam do kraja uspjela.
Da li je Potočnica sasvim bez krivnje, što joj je ta žena zapravo rekla, čime ju je uznemirila, što da učinim… Da li da odem do te Mame i s njom popričam? To mi je bila prva reakcija. Što bih joj rekla? Da se petlja u dječje igre, da je stala na stranu djevojčice koja je manipulatorica prve klase, da mi je uplašila dijete, da to više neću tolerirati itd… itd… kroz mene prolazi ljutnja, nezadovoljstvo… najradije bih odmah otišla to srediti…

Update, 26.o5.
Nisam ništa poduzela. Jučer su se Mala i Potočnica igrale kako da se ništa nije dogodilo.

Mišon je uspješno dohvatio Sir i oslobodio ga iz zamke.
Njegova je akcija trajala dugo. Sada kad je problem riješen, Mišon se može malo odmoriti i otići na zabavu.
Odlučio je temeljito promijeniti stil...
(vidi sliku)

Ili ipak stara... obožavam ljubičasto!!!

Moj blog djeluje zpušteno. Ništa se na njemu ne dešava.
Trebalo bi ga urediti, obrisati paučinu, obojati, dati mu svježinu i mirise.

Tek sam sad uočila da sam najviše pisala onda kad mi je u RL sve bilo mirno, bez strke i jurnjave... a sada, kad stalno imam hrpu događanja oko sebe... kad bih o njima mogla pisati i pisati... ne mogu!

Danas je divan, sunčani dan!
Danas je dan u kojem nemam nikakvih obaveza, trke, jurnjave, stizanja, kašnjenja...
Danas je dan za mene!

Plakali smo svi. I djeca i mame i tate i tete… jer na završnoj smo se svečanosti oprostili od vrtića, od zajedničkih druženja, izleta, igre i smijeha.
I iako smo se Potočnica, Hard i ja već jednom oprostili od vrtića kad smo selili, bili smo pozvani i na ovu «službenu» svečanost. Potočnica je u toj grupi provela punih 6 godina – kako su samo brzo prošle!!!

Kako je to imati 7 godina?
Kako je to kad te roditelji vode na razgovore s nepoznatim tetama, na liječničke preglede?
Kako je to kada se upisuješ u prvi razred?
Dolazi nešto veliko i važno. Mama i Tata su zbog toga sretni i ponosni. Svi te pitaju jesi li đak prvak? Što je to škola? Srce lupa. Oči su širom otvorene. Što to od mene očekuju? Što moram raditi? Zbunjenost, nesigurnost… srce lupa…

Svoje sam dane upisne groznice gotovo zaboravila. Sjećam se samo slike jedne velike prostorije u kojoj je puno klupa. Trebala sam nešto crtati i govoriti, nisam znala prepoznati slovo T i tako sam krenula u prvi razred. Tog prvog dana ne mogu se uopće sjetiti. Možda kada bih se jako potrudila, opustila i otplovila u mislima u svoja sjećanja. Vjerujem da bih se prisjetila…

Hoće li se i kako Potočnica prisjetiti svojih strahova i nesigurnosti oko upisa u školu? Ne znam! Znam samo da smo Hard i ja učinili sve da joj olakšamo ove dane. Dane kad smo zajedno odlazili na razgovore i preglede.
Ostaje samo donijeti nekoliko papira u školu i to je to!
Potočnica na jesen kreće u školu!!!