subota, 30.04.2005.

Samo je jednom 30.04.2005.

... da zadnji dan u mjesecu ne ostane bez teksta ...
***
Žao mi je što je i blog postao dio predizbornih ludnica, ili ti kampanja, kako to govore ONI.
Uopće mi nije namjera otvarati, a kamo li čitati, blagoglagoljive političke blogove...
***
Živim intenzivno... uživam u svakom danu. Primjetila sam da me više niti kiša niti oblačno vrijeme ne može deprimirati.
***
Imam muskulfiber... tako mi i treba... kad nakon par mjeseci zimskog mirovanja, na ho-ruk ispitujem vlastite sposobnosti i kondiciju... ali nema veze. Kupila sam si novu pjenu za kupanje i danas ću si priuštiti duuugooo ležanje u kadi punoj vode i mirišljave pjenice.
***

| 13:00 | Piši! (1) | ... na papir? | #

nedjelja, 24.04.2005.

zbunj... zbunj

jučer sam pisala... a gdje je tekst nestao danas... nemam blage veze???

| 09:42 | Piši! (4) | ... na papir? | #

četvrtak, 21.04.2005.

U kratkoj posjeti blogu!

Uspjela sam odvojiti par minuta za kratko zujanje blogovima.
Ljudi moji, da vi samo znate kako me ovog proljeća uhvatilo, jednostavno ne mogu biti u kući, a i kad jesam, onda obićno ili spremam, ili radim, ili pišem, ili čistim, kuham, igram se s Potočnicom, planiram, ugošćujem... ma ludnica jedna!!!
NO, iskreno, najiskrenije... jedva čekam godišnji!

| 17:38 | Piši! (4) | ... na papir? | #

nedjelja, 17.04.2005.

Pa gdje sam?

Uglavnom vani... na suncu... ili u poslu.
Za blog sve manje marim... ne da mi se pisati!

| 09:22 | Piši! (4) | ... na papir? | #

četvrtak, 14.04.2005.

Dani
Dani
Dal mogu bit ko sni
Dal ovaj svijet može bit lijep
Dal mogu svi sreću naći
Radost
Ljubav
To nije mala stvar
... tu mi malo šteka pamćenje ...
Tko je dobar nije sam
oduvijek smo znali
prijatelja svi će nać
veliki i mali

Potočnica je jučer imala "koncert", a meni cijelu noć i cijelo jutro u glavi zvoni pjesmica o Velikim i Malima. Koliko sam bila stara kad je ta serija bila na TVu?

| 08:42 | Piši! (0) | ... na papir? | #

utorak, 12.04.2005.

Kako pronaći unutrašnji mir

Dok prolazimo kroz sve što nam život priređuje, neophodno je da imamo neki svoj kutak mira. Ja sam postupio po jednostavnom savjetu koji sam pročitao u jednom članku i napokon sam našao svoj unutrašnji mir. U članku je pisalo:
"Da biste postigli unutarnji mir, morate završiti sve stvari koje ste zapoćeli."
Onda sam pogledao po kući i vidio sve stvari koje sam zapoćeo, a nisam završio...
I prije nego što sam jutros krenuo od kuće, dovršio sam flašu crvenog vina, flašu pelinkovca, flašicu rakije, kutiju valijuma, dva reda čokolade i jedan dopola potrošeni džoint.
Osjecam se FENOMENALNO!

:) još jedan šaljivi e-mail koji me nasmijao i razveselio ... nadam se da će i vas

| 08:41 | Piši! (0) | ... na papir? | #

nedjelja, 10.04.2005.

Poslije podne

Miris kave!
Hmmmmm... kako fino miriše... gutljaj, dva...
Sve je sređeno i sad se mogu odmarati... prilegla sam i pročitala novine, časopise... a sad je na redu blog.

| 17:12 | Piši! (2) | ... na papir? | #

subota, 09.04.2005.

Moja plača, moji troškovi, tvoja plača, tvoji troškovi

Često čujem od poznatih kako na različite načine upravljaju financijama u svojoj obitelji. Ali nikako, baš nikako ne mogu razumjeti princip u kojem svatko ima svoju plaču, troši ju za sebe i svoje potrebe, a zajedničke troškove obračunavaju. Kako je to moguće?
Moje poimanje bračnog zajedništva obuhvaća dijeljenje svega, pa i novca. I kakav je to brak u kojem jedan supružnik, ako zarađuje više, polaže i više prava na svoje novce ili sam donosi odluke što će se kupiti.
«Muž mi je posudio za cipele.»
«Žena plača režije, a ja hranu.»
«Peglam samo svoje kartice, a poslije posudim od njega/nje»
«Muž mi je kupio kaput.»
«Moji dugovi ga ne zanimanju»
«Daje mi xy kn mjesečno za ovo/ono.»

Ne kužim ja to, iako se jako trudim.
Isto tako vidim da me ljudi sve čudnije gledaju kad opisujem kako je u mojoj obitelji sva lova zajednička.
Od prvog dana Hard i ja koristimo se tim principom. Plače su nam podjednake, nekad je njegova veća, nekad moja. Na nekim honorarnim poslovima zaradimo i nešto više, ali nam ne pada na pamet reći «Ovo je moje. To ću potrošiti za sebe.»
Za sve kupovine i troškove koje se odnose na obitelj, stan i slično, donosimo odluke zajednički i samo se dogovorimo, kome je usput otići u banku, na bankomat ili u nabavku.
«Pa kako si onda kupiš nešto za sebe?» pitaju me
Lako. Kupim ono što mi treba i kad mi treba. Kupujem ono što poželim ili što mi se dopadne. Hard nikad ne pita, ne prigovara za to koliko sam potrošila. A isto tako niti ja ne postavljam pitanje njegovih kupovina. Logično je i normalno da si kupujemo ono što želimo i kad želimo.
Svatko od nas ima svoj račun, ali i pristup svakom računu. Uvijek i u svako doba možemo raspolagati tim novcima i ne pada mi na pamet govoriti «ovo je moje, ovo je tvoje». U našem sistemu nema vaganja tko je više i za što potrošio.

| 20:57 | Piši! (2) | ... na papir? | #

utorak, 05.04.2005.

Iz dnevnika

Tekst koji slijedi napisan je u listopadu 1994. u dnevniku, kojeg sam tada vodila. Možda će se nekima učiniti smiješno, no kad sam kao osmoškolka počela pisati dnevnik, pisala sam ga sve dok se nije rodila Potočnica. Čuvam sve svoje dnevnike i već sam nekoliko puta pomišljala da ih bacim, no ne mogu. U njima su sadržane godine i godine mojeg odrastanja, mojeg života, mene.


Ovaj Rujan bio je pun iznenađenja i zanimljivih događanja. Početkom mjeseca došla je Seka. Često smo izlazile, zezale se i pričale, pričale, pričale. Razgovarale o raznim problemima, no uglavnom smo se smijale, smijale, smijale.
Ovog Rujna imala sam i dosta zdravstvenih poteškoća. Već dulje vrijeme osjećam u grudima (oko srca) čudno treperenje. To treperenje oscilira, nekad je stalno prisutno, a nekad ga uopće ne osjećam. Bila sam na kontroli i rekli su mi da se radi o blagoj aritmiji srca. Dobila sam neke tablete i za mjesec dana moram na kontrolu.
Sve mi se čini da to ima veze s drugim problemom stalnog krvarenja. Imala sam jake bolove i bila kod liječnice. Opet ciste, no svejedno me poslala da obavim nalaz za trudnoću. Nalaz je bio negativan. Uskoro će me poslati u bolnicu na liječenje, a možda i operaciju jajnika. Ne bih to željela. To traje već predugo, pa sam počela piti tablete za zaustavljanje krvarenja, a poslije ću na pregled i UZV.
Kad mi je liječnica spomenula da se možda radi o trudnoći, bila sam jako vesela. Htjela bih imati bebu. Osjećaj sreće koji me preplavio u tom trenutku bio je tako jak, no još je jače bilo moje razočaranje… opet ništa.
Sve se to događalo na Malu Gospu i s tim mislima otišla sam u grad. Prošetala Trgom. Otišla u Katedralu, gdje je tek započela misa. Služio ju je kardinal Franjo Kuharić. Sve je bilo predivno i prekrasno. Sve je bilo spremno za dolazak Pape Ivana Pavla II u Zagreb! I tada sam ponovno u sebi otkrila vjeru… ono što sam oduvijek u sebi imala, ali sam neko vrijeme tu potrebu zanemarivala. Vjera je u meni buknula svom svojom snagom – dobro, ljubav i sreća. Molila sam se da mogu imati dijete i da budem dobra majka… tako sam u tom trenutku željela dijete. Odjednom me preplavio osjećaj mira, blagosti i sreće. Kroz cijelo svoje biće osjetila sam misao «Sve će biti u redu! Vjeruj, ne gubi nadu!»… ne mogu to opisati riječima. Tu sigurnost, taj mir, spokoj… i znala sam da sad imam oružje za borbu protiv svih teškoća i problema.

Dolazak Pape nije u meni pobuđivao velik interes. Bit će gužva, puno ljudi… ali onda opet…Toliki ljudi odlaze u Rim vidjeti i slušati Papu, a sada on dolazi k nama. Idem… idem… moram u tome sudjelovati.
Osim toga… zadivljujuće je da jedan čovjek može u ljudima izazivati toliko topline, dobrote i ljubavi. Sve se to jasno vidjelo na licima ljudi ovih dana, u očekivanju njegovog dolaska.
I onda je osvanuo 10.9. Hard je došao iz noćne i probudio me… nisam više mogla zaspati. Ustala sam se i pogledala kroz prozor – a vani… Vani je nebo bilo tako plavo, sunce je tako lijepo sjalo… nije bilo prevruće. Svuda je vladao mir! Mir i spokoj!
U cijelom gradu bila je zabranjena vožnja, nije bilo buke, gužve na cestama i u tramvajima! I kad sam sve to osjetila nisam mogla odoljeti, već sam se obukla i izašla van – šetala sam u to rano jutro i uživala, uživala, uživala! Bilo je prekrasno – sve je bilo u iščekivanju.
Poslije podne sam se dogovorila s Meom da se nađemo i odemo na doček Pape. Našle smo se kod mene, a kako tramvaji nisu vozili, uputile smo se pješice nasipom uz Savu do mosta Slobode. Kad smo tamo stigle nije bilo previše ljudi, pa smo odabrale jedno mjesto uz sam kraj mosta. Kako je vrijeme odmicalo sakupljalo se sve više ljudi, a ono najdivnije je bilo u zraku. Svu su bili staloženi, mirni, razdragani. Svi smo dočekivali Papu.
Kad se na vrhu mosta pojavio papamobil počela sam mahati. Vidjela sam Papu kako ustaje sa sjedišta i odmahuje. Vozilo se približavalo do našeg mjesta. A lice Pape bilo je sve bliže i bliže i onda je prošao pored nas! Toliko blizu, da sam vidjela bore na njegovom licu. Sa smiješkom na licu Papa je mahao nama… a u meni je rasla sreća i ljubav… Ta ljubav se osjetila svuda oko mene. Tisuće i tisuće ljudi sa jednom mišlju «Dobro nam došao Sveti Oče!». Suze su mi bile u očima – od ushićenja i sreće. Bilo je divno!
Poslije smo prošetale. Nigdje nije bilo vozila, hodale smo praznim cestama, gdje hodanje inače nije moguće, pričale, susretale poznate, smijale se i polako stigle do Trga.
A u mojim mislima bila je slika Pape. Njegovog lica. Njegovog smješka. Blagog smješka ispunjenog ljubavlju! Očinski smiješak – ponosnog, brižnog oca, smješka upućenog svojoj djeci!

| 23:46 | Piši! (2) | ... na papir? | #

ponedjeljak, 04.04.2005.

Tuga za Papom

U svemu tome provlačila se i tuga, tuga zbog bolesti, zbog muka kroz koje je prolazio...

| 20:09 | Piši! (0) | ... na papir? | #

Svega po malo

A evo i torte!

Protekli dani bili su mi ispunjeni do maksimuma... smijehom, veseljem, igrom, zabavom, druženjem... nisam imala vremena za pisanje!

| 20:08 | Piši! (0) | ... na papir? | #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.