četvrtak, 31.03.2005.

Sutra

Potočnica sutra slavi sedmi rođendan!
Zato ovih dana imamo raznovrsne pripreme, planove, dogovore, nabavke! Uzbuđenje je svakim danom sve veće, a kako će to biti sutra, mogu si samo zamisliti.
Na ručak dolazi cijela obitelj i bit će veselo i zabavno!
Jedino još da smislim kakvu tortu da joj napravim.
Tražim, po kutijama svoju omiljenu kuharicu za kolače, ne bih li dobila ideju. Onda juriš u trgovinu po potrebne sastojke. No, uzimam si još malo slobodnog vremena, za još jedan gutljaj kave i mira… a onda … juriš!

| 14:55 | Piši! (4) | ... na papir? | #

utorak, 29.03.2005.

Virtualna stvarnost

Već nekoliko dana, umjesto na blogu vrijeme provodim kao turist u Virtualnom svijetu - Active Worlds
Zanimljivo je i zabavno.

| 01:33 | Piši! (1) | ... na papir? | #

nedjelja, 27.03.2005.

Čestitka!

Sretan Uskrs!

Uhvatila sam malo vremena da na blogu ostavim ovu svoju čestitku. Iako je kratka i uobičajena ipak si u njoj sadržane sve dobre želje, vesele misli i nadanja.

Sretna sam i vesela!
Obitelj se okuplja. Sutra nam stiže moja Sestra! Presretna sam zbog toga! Jedva čekam da ju vidim, izgrlim i izljubim.

| 18:05 | Piši! (0) | ... na papir? | #

četvrtak, 24.03.2005.

Cvijeće

FloraArt 2004.

Gledam balkon i razmišljam kako ga oplemeniti!
Nakititi ga lončanicama i cvijećem, zelenilom i ukrasnim teglama. Da! To je odličan izbor!
Mogla bih sutra krenuti u nabavku svega potrebnog, primiti se posla i to je to…
Ali…
Gledam cvijeće koje imam i razmišljam zašto se tako ponaša? Kako se ponaša? Čudno! Cvijetovi se suše, listovi otpadaju, ono što treba biti malo i rasti polako, raste u čudovišnim oblicima, a ono što treba bujati djeluje zakržljalo. I badava mi svi priručnici, sve preporuke, sva iskustva i neiskustva, jer meni ne uspijeva uzgajanje cvijeća. Ako ga manje zalijevam sve se suši, ako ga previše zalijevam sve trune… totalni sam antitalent za to područje.
Ipak, neću odustati. Kakvo je da je… to je ipak moje cvijeće!

| 16:10 | Piši! (3) | ... na papir? | #

ponedjeljak, 21.03.2005.

Dobar početak

Kad sam se odlučivala i prihvatila dodatni posao, nisam niti slutila da sam odšrinula jedna nova vrata.
Ta su se vrata danas još malo otvorila. Zvao me urednik jedne izdavačke kuće (radi se o udžbenicima - da budem jasnija) i predložio mi da se nađemo kako bi mi ponudio još neke projekte u kojima bi on volio da sudjelujem.
Vidjet ćemo se krajem tjedna i jako sam zadovoljna radi toga. Priznajem da mi bila potrebna takva pohvala, priznajem da mi je godilo njegovo hvaljenje (iako sam svjesna u koju svrhu je on to govorio - ipak lijepo je čuti) i njegovo mišljenje o meni.

A vama, mojim dragim, stalnim čitateljima odajem jednu istinu o sebi. Ako to do sada niste shvatili iz mojeg pisanja, ja sam još jedna prosvjetarka na blogu.

| 11:10 | Piši! (4) | ... na papir? | #

nedjelja, 20.03.2005.

Ona

Sve moći ovoga svijeta skupile su se u njoj.
Svi moćnici ovoga svijeta skupljali su se oko nje, moleći, ulagujući se, darivajući, cjelivajući njene halje i cipele, puzeći i čekajući.
Svi nemoćnici ovoga svijeta skupljali su se oko nje i gledali ju molećivo, tražeći sućut, razumijevanje i pomoć.
Svi mali i veliki ljudi, djeca i starci, svi su bili tu.
Ona je bila strpljiva.
Dugo je birala, no još nije odabrala!
Biranje je bilo zahtjevno, mučno, dosadno, nemoguće.
Od brojnih lažnih riječi, lažnih osmjeha, lažnih dodira, lažnih misli i pogleda, nije se vidjela niti trunčica iskrenosti. Tražila je Iskrenost!
Iskrenost u riječima, osmjesima, dodirima, mislima, pogledima, gestama i osjećajima.
Nije znala do kada će morati čekati. Napunila se strpljivošću i čekala.
Nije se više sjećala od kad tako čeka, valjda od trenutka kada je nastala, negdje davno, davno, davno, davno…….
Ljudi su je različito nazivali, očekivali njen dolazak, njeno otkrivanje, njeno izricanje, njeno smisleno objašnjenje. No nisu znali da moraju još čekati. Čekati da ona prva izabere. Ljudi nisu znali da je ne mogu požuriti, da joj ne mogu pomoći, da je uzaludno svako njihovo djelovanje. Ljudi nisu znali da kad ona izabere, nastupa Kraj.
Jer… ona je bila Istina!

| 15:51 | Piši! (5) | ... na papir? | #

subota, 19.03.2005.

Sva moja raspoloženja

Kad bih trebala nacrtati svoja raspoloženja i osjećaje koji me prožimaju iz dana u dan, izgledalo bi to kao niz sinusoida... malo dolje, malo gore...
:)
Jučer i danas sam u fazi "gore"...

| 16:21 | Piši! (4) | ... na papir? | #

srijeda, 16.03.2005.

Retrospektiva

Vodim ovaj blog već jako dugo, da sam bila trudna, kad sam ga otovorila, sad bih nunala malu bebicu... no nisam htjela pisati o duljini mojeg boravka, već o nećem drugom.
Sve me više umara pisanja postova. Čitam razne blogove i divim se osobama koje uspjevaju svaki dan objaviti nešto. Ja ne mogu.
Imam hrpu tema i ideja, a onda na nečijem blogu pročitam nešto slično i stanem, kako da pišem o nećemu o čemu je netko već nešto objavio, izrekao ono što sam i sama mislila. Ako objavim svoj post, lako se može dogoditi da djeluje prepisano, prepravljeno... a ne želim da ovo mjesto izgleda kao niz plagijata.

....

ostavljam post nedovršenim... jer nisam sigurna da znam što sam htjela reči... .....

| 09:43 | Piši! (3) | ... na papir? | #

ponedjeljak, 14.03.2005.

Mojih pet minuta

Sama u stanu!
Super, pomislih i krenuh u sobu da se malo odmorim, odspavam, pročitam koji članak u novinama…
Pod nogama škripi prašina. Ah, prašina… samo ću malo obrisati pod i onda idem leći… moš mislit… kad sam se jednom uhvatila metle, krpe i deterđenta… primilo me - još ovo, još ono –ma, idem sada sve očistiti! Ne, ne…. Ipak ne!
Idem na net!
Vrijeme je za mojih «pet minuta», čišćenje će na red doći kasnije.

Sjećam se vremena kada sam bila opsjednuta čišćenjem. Gumene rukavice nisu silazile s mojih ruku. Stalno sam nešto glancala, spremala, slagala, brisala… Odbijala sam izlaske van, jer sam morala čistiti… i na kraju je Hard odlučio da me pusti u mojem svijetu i prestao se na mene obazirati..
Sve je naizgled bilo dobro. Hard je landrao vani, a ja sam uživala u tome da sam sama u stanu i da «u miru» mogu srediti sve. No, onda, sasvim nenadano, počela su na vidjelo izlaziti razna nezadovoljstva. Počelo mi je smetati što Hard «ne pazi» na čistoću, što mu nije stalo kako je stan uvijek tip-top, što mu čak niti ne pada na pamet pohvaliti me za moj trud. I sasvim nenadano u meni je rasla ljubomora i misao «Vidiš kako ja sve to spremam. Ne izlazim, sve sam podredila stanu. Stalno imam nekog posla… a on! On ništa ne brine. Dođe na gotovo. Čak niti ne primjećuje.» I taj crvić je rastao i grizao i rastao i grizao i gnjavio i odjednom je sve puklo.
Napravila sam scenu, i sve te ljutnje i ljubomore istresla na Harda!
Svađe zapravo nije niti bilo. On me samo pogledao i rekao «Idem van!» i otišao je… Koma, ljutnja, suze, ucjene, vrištala sam od bijesa… no on je ipak izašao. Urlala sam! Bacala stvari po kući, lupala, urlala, bjesnila, sjela na pod i neutješno plakala, što od bijesa, što od ljutnje na Harda, a što od pomisli «… sad sve to moram počistiti.»
I onda me puknulo prosvjetljenje, hvala dragom Bogu. Sjedeći tako sva uplakana, zagrcana, u svom tom neredu kojeg sam sama učinila, počeh se smijati! Smijati se samoj sebi! Smijati se kako sam uspjela pobijediti crva i svoju neurozu… jer sam shvatila da mi je ipak važniji Hard od sveg tog sranja i robovanja. Da sam se sama upregnula u kola, na koja sam sama sebi tovarila sve više tereta i da sve to nema smisla. Smijala sam se svojoj navici zbog koje sam se odbila od društva, od Harda, od sebe. Smijala sam se uspjehu što sam shvatila da sve to nije važno i da tako dalje ne mora biti.
I u tom uplakanom smijehu odlučila sam da se nikad više neću dovesti u situaciju da postanem rob navika, da mi stvari i predmeti budu važniji od ljudi i od mene same. Obukla sam jaknu, uzela lovu, napisala Hardu poruku gdje ću biti i otišla… Otišla sam do obližnjeg kafića, naručila pivo i čekala Harda. Nije mu dugo trebalo da stigne. Taj muškarac je uvijek znao pogoditi pravi trenutak. Kad je stigao čvrsto me zagrlio i ništa nije rekao, ali u njegovom pogledu pročitala sam misao «vratila se moja Sanja».

A crvić??? Nije nestao. Pokušava me - još uvijek -uhvatiti na spavanju.

| 20:07 | Piši! (0) | ... na papir? | #

subota, 12.03.2005.

Kad će proljeće?

Lastavičja gnijezda, ispod strehe, još su uvijek prazna, iako sam proljetnice već vidjela...
Još malo pa će i Uskrs, a još nisam počela ispuhivati jaja i pripremati materijale i boje izradu pisanica.
Uskoro će Potočnica slaviti rođendan, ali još nisam počela organizirati rođendansko slavlje.
Sve odgađam... imam još vremena...
ili nemam???

| 22:45 | Piši! (1) | ... na papir? | #

ponedjeljak, 07.03.2005.

Ponedjeljak!

Dok većina ljudi nestrpljivo gleda na sat, kad će im završiti radno vrijeme, ja se na posao tek sad spremam!
Popodnevna smjena! Hmmmm????
Ne mogu se odlučiti što mi je bolje. Rano ustajanje, pa slobodno poslijepodne ili kasno ustajanje i još kasniji povratak s posla navečer!
Pusa!
Odoh raditi!

| 13:37 | Piši! (3) | ... na papir? | #

subota, 05.03.2005.

Sjećanja!

"Milicija trenira strogoću
da ne bude sve
kako ja hoću...."

dal se itko sjeća te pjesmice???
A ak ne znate kaj je to milicija... odite sim!

| 14:12 | Piši! (3) | ... na papir? | #

petak, 04.03.2005.

...

Da nema petka ne znam kako bih izdržala!
Najlijepše se odmorim, opustim i smirim petkom poslije podne.
Subota je uglavnom namijenjena za nabavke, čišćenja, pripemanja za slijedeći tjedan.
Nedjelja je dan za posjete, izlaske ili odmor. Ali taj odmor nedjeljom rijetko je tako odmarajući kao odmor petkom.

(i još nešto: sreća da petkom uvijek radim prije podne... :) )

| 22:20 | Piši! (5) | ... na papir? | #

srijeda, 02.03.2005.

Muke po Utorku

Prethodnu noć nisam dobro spavala. Mučili su me bolovi, ružni snovi i brige. Budila sam se svaki čas i provjeravala vrijeme - samo da ujutro ne zakasnim.
I kad je budilica zazvonila, bila sam napola budna i spremna.
Tuširanje, kava i odjednom.... "Što da obučem????" Panika. Idem na važan sastanak, oh joj, zašto nisam ranije o tome mislila. Nervozna, otišla sam popit kavu.
Al nema mira...
Hajde da se prvo našminkam! Skočila sam nakon gutljaja kave.
Opet u kupaoni! Krema za lice, tekući puder - oh, sad podočnjaci izgledaju još gore - malo rumenila... ne ovo je grozno... peri to s lica! - Idem prvo popit kavu - da dođem k sebi!
Sjedim i pijem treći gutljaj kave, kad me spopadne briga – jesam li materijale pripremila, složila, znam li o čemu ću govoriti, čime ću braniti svoje stavove… oh… neću sad o tome. Sve sam spremila, nema brige, samo se idem obuci i malo našminkati.
Kupaona – treći puta!
Opet isto… izgledam grozno, pa što mi je jutros, ruke mi drhte, izgledam ko bolesnik, a i frizura me ne sluša. Vrijeme polaska je sve bliže a ja još nisam gotova sa spremanjem.
Grozno!
I onda me prosvijetli moj mali «Anđeo» i kaže mi: «Hej! Nije važno kako izgledaš, već što znaš. Kreni sad i ne paničari.»
I krenuh!
Kupaona – skinula sam šminku s lica, namazala samo trepavice i stavila ruž. Iz ormara odabrala svoju omiljenu kombinaciju odjeće. Obukla čizme, kaput i svu zimsku opremu. Naprtila torbe i krenula.
Bus… tramvaj… hladnoća… a na mom licu lebdio je smiješak.
Stigla sam pola sata ranije. Otišla u obližnji kafić, popila kavu, pregledala novine i stigla na vrijeme.
Dalje je sve išlo glatko, smireno. Upoznala sam četvoro zanimljivih ljudi, razgovarali smo, iznosili mišljenja, nije bilo nadmudrivanja, nadglasavanja… bilo je ugodno i vrlo poticajno.
Sastanak je trajao oko 4 sata i kad smo obavili posao zbog kojeg smo se našli iz zgrade sam izašla sretna i zadovoljna.
Ponovno sam uspjela. Naučila sam nešto novo i korisno.

| 10:35 | Piši! (3) | ... na papir? | #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.