Level Up

Sama u stanu!
Super, pomislih i krenuh u sobu da se malo odmorim, odspavam, pročitam koji članak u novinama…
Pod nogama škripi prašina. Ah, prašina… samo ću malo obrisati pod i onda idem leći… moš mislit… kad sam se jednom uhvatila metle, krpe i deterđenta… primilo me - još ovo, još ono –ma, idem sada sve očistiti! Ne, ne…. Ipak ne!
Idem na net!
Vrijeme je za mojih «pet minuta», čišćenje će na red doći kasnije.

Sjećam se vremena kada sam bila opsjednuta čišćenjem. Gumene rukavice nisu silazile s mojih ruku. Stalno sam nešto glancala, spremala, slagala, brisala… Odbijala sam izlaske van, jer sam morala čistiti… i na kraju je Hard odlučio da me pusti u mojem svijetu i prestao se na mene obazirati..
Sve je naizgled bilo dobro. Hard je landrao vani, a ja sam uživala u tome da sam sama u stanu i da «u miru» mogu srediti sve. No, onda, sasvim nenadano, počela su na vidjelo izlaziti razna nezadovoljstva. Počelo mi je smetati što Hard «ne pazi» na čistoću, što mu nije stalo kako je stan uvijek tip-top, što mu čak niti ne pada na pamet pohvaliti me za moj trud. I sasvim nenadano u meni je rasla ljubomora i misao «Vidiš kako ja sve to spremam. Ne izlazim, sve sam podredila stanu. Stalno imam nekog posla… a on! On ništa ne brine. Dođe na gotovo. Čak niti ne primjećuje.» I taj crvić je rastao i grizao i rastao i grizao i gnjavio i odjednom je sve puklo.
Napravila sam scenu, i sve te ljutnje i ljubomore istresla na Harda!
Svađe zapravo nije niti bilo. On me samo pogledao i rekao «Idem van!» i otišao je… Koma, ljutnja, suze, ucjene, vrištala sam od bijesa… no on je ipak izašao. Urlala sam! Bacala stvari po kući, lupala, urlala, bjesnila, sjela na pod i neutješno plakala, što od bijesa, što od ljutnje na Harda, a što od pomisli «… sad sve to moram počistiti.»
I onda me puknulo prosvjetljenje, hvala dragom Bogu. Sjedeći tako sva uplakana, zagrcana, u svom tom neredu kojeg sam sama učinila, počeh se smijati! Smijati se samoj sebi! Smijati se kako sam uspjela pobijediti crva i svoju neurozu… jer sam shvatila da mi je ipak važniji Hard od sveg tog sranja i robovanja. Da sam se sama upregnula u kola, na koja sam sama sebi tovarila sve više tereta i da sve to nema smisla. Smijala sam se svojoj navici zbog koje sam se odbila od društva, od Harda, od sebe. Smijala sam se uspjehu što sam shvatila da sve to nije važno i da tako dalje ne mora biti.
I u tom uplakanom smijehu odlučila sam da se nikad više neću dovesti u situaciju da postanem rob navika, da mi stvari i predmeti budu važniji od ljudi i od mene same. Obukla sam jaknu, uzela lovu, napisala Hardu poruku gdje ću biti i otišla… Otišla sam do obližnjeg kafića, naručila pivo i čekala Harda. Nije mu dugo trebalo da stigne. Taj muškarac je uvijek znao pogoditi pravi trenutak. Kad je stigao čvrsto me zagrlio i ništa nije rekao, ali u njegovom pogledu pročitala sam misao «vratila se moja Sanja».