Level Up

Boli me… boli… boli…
Od jučer, ponovno, opet, kao i sve ove godine
Periodički
Svakih 3 do 4 mjeseca, moje ciste odluče podivljati… i onda boli, boli, boli…. Sve me boli!
Dosta mi je i hormona i liječenja i i i ponekad poželim da što prije dođe ta menopauza… jer kad bol krene, ne pomažu lijekovi, niti spavanje… bol bol bolllllllll

Odlučila sam ovaj vikend malo se više odmarati… ali jedno su planovi a drugo realnost. Čeka me nekoliko važnih poslova.
Čišćenje!
Ah, to čišćenje. Nisam neka pretjerana čistunka, ali naslage prašine po ćoškovima me dovode do ludila. I baš je danas usisavač odlučio prestati surađivati. Isključuje osigurače, a najbliži servis je na sasvim drugom kraju grada, naravno.
Čeka me dakle ručno čišćenje i glancanje, buhaaaa. No dobro, mogla bih to ostaviti za neki drugi dan, ali onda će prašine biti još i više.
Pisanje!
Opet sam sve ostavila za zadnji čas. Imam veliku tremu, jer to pisanje stručnih ocjena radim prvi puta i nisam sigurna da li sam baš sve dobro pripremila. Vrtim dokumente, čitam ih ponovno i ponovno i sad sam u cajtnotu… jer nisam još sve završila, a rok je 1.3.
Pečenje kolača!
Danas nam dolaze prijatelji i moj dio priprema obuhvaća pečenje kolača. Ah… znam ja peči kolače, al mi se danas to baš nekako ne da. Možda sam samo lijena, ali bih se radije opisala kao ženu koja nije kuhinjski tip. Znam kuhati, no činim to vrlo rijetko. Zaslugu za to ima Hard, koji obožava kuhanje, nabavke namirnica i pripremanje hrane. Ne trebam valjda pisati da je on glavni kuhar u našoj obitelji.
Ostalo!
Igre i zezancije s Potočnicom, pranje sitnog veša, peglanje… itd. da ne nabrajam.
Odmor će morati pričekati neki drugi vikend.

Razmišljate li ikad o piscu neke knjige. Kakva je on osoba? Da li bi vam se dopao, bio simpatičan, drag, na osnovu onoga o čemu u knjizi piše. Ja ne. Isto tako ne mogu stvarati sliku o osobi koja postoji iza nicka i postova koje objavljuje.
Mogu govoriti samo o sadržaju o kojem pišu, o načinu na koji to čine, o tome da li se u njihovim riječima, rečenicama, mislima, citatima nalazi ono nešto što u meni pobuđuje interes, nove misli, nova razmišljanja.
Svi smo mi u svojim postovima samo plošni... opisujemo sebe kroz doživljaje koje doživimo, kroz osjećaje koji nas pokreću, kroz misli i razmišljanja, kroz priče, opise, pjesme, citate ... ipak, to nije sve.

Sve što pišem ovdje, samo su djelići moje osobe i to nikako nisam cjelokupna ja. Ovu rečenicu, svatko će razumjeti na svoj način. Njome ne želim reći da izmišljam, lažem, prikazujem se u „boljem ili lošijem svjetlu“, no isto tako ne mogu reći da baš sve opisano prikazuje pravu mene. Pravu mene, nisam upoznala niti ja sama.
U upoznavanju mene same pomaže mi čitanje postova, jer me stavlja u situaciju da razmišljam na nov način. Da ocjenjujem svoje odluke, razmišljanja, stavove, postupke, osjećaje … da se mijenjam.

Snijeg je padao.
Mokre, ogromne pahuljice pokrivale su njegovu kapu, šal, jaknu. Cipele koje je nosio propuštale su i noge su mu odavno bile mokre. Zeble su, kao i ruke koje je bespomoćno pokušavao ugrijati u dubini šupljih džepova.

Zima je. «Kako li je kod kuće?» mislio je. «Da li je upalila grijalicu, ili opet leži pijana pod zakrpanom dekom?»
«Sigurno nema ništa za jesti. Jučer je zapila zadnje novce od plače koju sam prije dva dana dobio. Što da radim? Možda bih trebao skrivati novac. Sva liječenja i svi razgovori ne daju rezultata. Što da radim? Umoran sam, ooh, kad bi samo ovaj snijeg prestao padati.»

Hoda. Više niti ne osjeća ruke i noge. Jakna je mokra. Sad ga zebe za ramena i leđa. «Samo da dođem kući.»

Korak po korak. Još malo. Jedna ulica lijevo, pa do semafora i već se vidi krov male kućice s još manjom okućnicom. Snijeg pada i pada. Kao da padaju kamene gromade na njegovo tijelo. Prilazi i gleda kućicu u mraku. Ništa se ne čuje dok smrznutim prstima pokušava izvaditi ključeve ih hlača.
Ulazi.
Uzdah olakšanja ispunja mu dah, dok skida mokre cipele. Zabrinute misli vrte mu se glavom. «Gdje je?»
Ulazi u kuhinju. Uključi svjetlo. Prazno. Ničega nema. Baš ničega. Stol, stolice, ormarići, štednjak nisu više tu. Gleda ostatke prašine u kutu gdje je stajao mali neispravni frižider. Na dasci ispod prozora uoči zaprljanu i zgužvanu kovertu. Oprezno joj prilazi i još ju opreznije uzima u ruke. Pismo.
«Otišla sam. Nisam više mogla ovako. Našla sam novi dom. Ne traži me. Uzela sam sve što je moje. Ne traži me, neću se vratiti.»

Čita. Opet i opet i opet. Gleda poznati rukopis, gotovo nečitljiv, ali on ga razumije. «Otišla je s njim. Otišla je…. Otišla…….»
Čita. Opet i opet i opet. «Otišla je» dopire mu do svijesti. Sjedne na pod ispod prozora, zagrli pismo promrzlim dlanovima i zaplače.

Još malo!
Da?
Četiri mjeseca.
Da, i što s njima?
Četiri mjeseca od kad smo uselili u novi stan!
Aaaa, to!
Čini mi se kao da su prošle godine, a onda opet kao da je prošlo par dana… Sve je isto… ali malo drugačije… Još uvijek se privikavam na putovanje na posao, na nove ulice, susjede, trgovine… Još uvijek se ne snalazim najbolje u novom prostoru… još uvijek nisam kupila kuhinjski namještaj… još uvijek u boravku stoji hrpa neraspakiranih kutija s stvarima... još uvijek preračunavamo prihode i rashode… još uvijek dugovi...
Hej! Ti to kukaš, ili?
Ne!
Da!!!
U meni je nemir! Sve jači. Nestrpljenje! Želja! Hoću sad i hoću sve!
Stripi se!
Aha…. Kao da je to lako! Čekaj… čekaj… čekaj… još ovo…još ono… pa opet čekaj… a mjeseci prolaze… godine… desetljeća… stoljeća…
???
Zašto sam nezadovoljna? Što mi to ne da mira? Kada ću konačno moći reći: To je to! Sad imam sve što mi treba? Hoće li želje i potrebe za njihovim ispunjenjem ikada prestati. Želim li puno?
Doći će! Sve će to doći! Samo budi strpljiva, ne odustaj… uskoro će proljeće, ljepši, dulji, topliji dani… i sve će biti lakše!
Da bar.....

Nadam se da je Afrika sretno stigao kući i da uživa sa svojom obitelji.

Konačno!!!!
Spavala sam od pol 10... :) što je kod mene rijetkost!
Danas neću raditi ništa!
Hard i Potočnica odlutali su do placa, kupit nekog voća, a ja ovako u piđami uz nesicu, uživam u nedjeljnom jutru!

Prethodni post, bio je podulji tekst... o jednoj tajni i o još većoj nedoumici što da s tajnom učinim... ipak, obrisala sam ga... nije još vijeme da o tajni pišem...
Ne mogu spavati!
Muće me neke smiješne/glupave misli - ne mogu se smiriti... Sva sreća da je sutra (tj. danas) subota i da ne moram ići raditi. Valjda će se Potoćnica ujutro smilovati i pustiti me da malo dulje odspavam (moš mislit).

... nek ostane tajna!

Tužna sam.
Kad na mene odjednom navale prave slike svijeta. Čiste. Okrutne. Oštre. Bodljikave. Ružne. Kad glupost koja me okružuje pobijedi nad razumom. Kad primitivizam i nazadnost odnesu pobjedu.
Jer… što učiniti i kako se izboriti argumentima protiv gluposti, novim idejama protiv primitivizma, optimizmom protiv zadrtog pesimizma, brigom protiv totalne nezainteresiranosti…
I pokušavam uvjeriti samu sebe da drugi nisu važni, da svatko sebi bira put, da ja radim dobro, da sve to ima smisla… no, onda dođe ta tuga, tuga, tuga… u kakvom svijetu ja to živim. S kakvim ljudima surađujem. I dilema… nastaviti dalje po svom… ili pognuti glavu i biti ovca kao i većina.

Evo što sam danas dobila!
Jako mi se dopalo, pa objavljujem ovdje!

Na pragu sam još jednog LevelUpa!
Iznenada je do mene stigla vijest! Već sam mislila da od toga neće biti ništa... i onda boom... eto me u novom poslu! (Je, je... bit će to još jedna obaveza više... al... ovakva prilika se ne propušta.)
Neću još o detaljima! Moram prvo vidjeti kako ću se u svemu snaći i hoću li uspjeti!

Što?
Čuli smo?
Jel to istina?
Dobit ćemo laptop? Negdje su već dobili, kad ćemo mi doći na red?…. itd. itd… itd…. postavljaju mi gotovo svakodnevno pitanja moje kolegice i kolege… Kao da sam ja ta koja donosi odluke, koja dijeli laptope?
A u njihovim okicama vidim žudnju… želju… misao «Oh, meni treba laptop. Ja ga moram imati za svoj posao! Valjda ću ga ja dobiti!»
He he he he
Čemu se smijem? Potrebi da se okružimo onim što "svi" moraju imati! A svi imaju laptop! Laptop je stvar stila, imiđa… mode… ugleda... I tako vidim neke, kako s ponosom navlače 3-4 kile laptopa, samo da bi izgledali cool, poslovni, savršeni djelatnici 21. stoljeća… a istina je da mnogi od njih jedva savladavaju osnove rada s računalima, da svaki čas dolaze po savjet ili pitanje za najjednostavnije postupke, da uz sebe nose hrpu papirića s uputama kako nešto napraviti na računalu… No važno je da imaju LAPTOP!
Dolaze i oni koji nemaju LAPTOP s pitanjima, koji laptop da kupe… a ja sliježem ramenima i kažem «Evo, u ovom časopisu imaju dobar usporedni test. Prouči, pa odluči.» Opet oni trepću okicama i pitaju «Ali… što su svi ti brojevi i slovca, skrećenice i oznakice? Kako da znam što je tu bolje, a što ne?».
Pa učite ljudi! Gotovo da vičem…
i postajem sve više svjesna da broj vlasnika laptopa ubrzano raste, dok broj korisnika koji poznaju računalo i na njemu znaju raditi i dalje ostaje isti (ili možda samo malo veći… ipak ima nade… neki ipak nauče).
A ja…
Držim se i dalje svoje zujave, prašnjave, dotrajale kante. Tipkam po tako poznatim, izlizanim, zamrljanim i dragim tipkicama i ne mislim na laptop.
Ja sam po stilu života - demode tip…
Hehe he he he he he he
;-)

nije baš sjajno... al se nadam da će prehlada uskro proći!

Poslovi koje moram obaviti, sve se više gomilaju, gomilaju, gomilaju... Razlog je to moje totalne nesređenosti koja vlada u mojoj glavi i u stanu. Ta neorganiziranost traje već neko vrijeme, a pojačala se od kada sam se preselila.
Ne mogu se organizirati i stalno mi nešto smeta, nedostaje, svemu dajem prednost, samo ne poslu kojem moram obaviti.

«Ma, nema frke!» kažem sama sebi «Sve ćeš ti to stići, kao i uvijek! Kad se primiš posla, znaš da će ići glatko.»
«Da, znam! Samo što sve ostavljam za zadnji čas»
«A što je u tome loše?
«Loše je to što se zbog toga loše osjećam»
«Pa onda se primi posla već sad.»
«Ali kad mi se ne da.»
«I što ti zapravo hoćeš??? Daj se već jednom odluči.»
«Ne mogu! Znaš kako je to kod mene, za punu koncentraciju treba mi mir… a mir bude tek iza 10 navečer kad Potočnica ode spavati. A onda sam i tako umorna od svih tih dnevnih rutina. A ako i ostanem raditi, radim do 2- 3 u noći, pa se ne mogu ujutro ustati, pa sam cijeli dan u komi… A uz to, kad god trebam kompjutor Hard satima sjedi i rješava, još samo ovaj zadatak u igri i «brzo» je gotov.»
«To su samo izgovori i loše isprike kojima samu sebe zavaravaš – dobro znaš da je tako.»
«Jesu li?»
«Jesu!!!»
«Dobro idem se onda primit posla, samo ću prvo pogledati ovaj novi film, a i suđe ću oprati poslije.»
«Baš! Poslije filma sigurno ideš spavati.»
«Ne radit ću.»
«Aha… kao i obično!»
«Ma sve ću stići! U zadnji čas, ali ću stići! Sigurna sam! Evo, još danas neka bude tako, a od sutra ću krenuti.»
«Od sutra?»
«Da!»
«Hmmmm, da. Izgleda da se niti sutra neće baš ništa promijeniti.»
«To ti kažeš. Vidjet ćeš. Čvrsto sam odlučila. Od sutra će sve biti kako treba biti.»
«Ha ha ha ha… a lijepo ti je Mama govorila «Sve što možeš danas, ne ostavljaj za sutra.»
«Ah, da Mama! Al kad ja nisam kao Mama. Ona se ubijala od posla cijeli dan, prvo u uredu a poslije kod kuće. Ja ne želim biti rob posla!»
«Rob! Pa tko tu govori o ropstvu. Sve su to poslići i obaveze koje netko treba odraditi. A to si ti! A kad bi se samo malo bolje organizirala, znaš da bi sve bilo puno lakše.»
«Rekla sam. Od sutra…»
«Ahhhhhh, dobro. Pitat ću te sutra»

Nova jednadžba
Učitati neki blog = izgubiti živce
Editirati vlastiti blog = izgubiti živce na kvadrat
X= ?
X je nepoznanica... to je jasno... a ? označava pitanje "Nastaviti li ne???"
I konačno pitanje:
ZAŠTO MI SE NE MOŽE UČITATI BLOG???????????????????

U nedostatku inspiracije
"Preživio je udra groma", "stradali su od udara groma"... itd. Da li netko zna zašto stalno govorimo "udar groma"? Grom je samo zvučni efekt, a pravo djelovanje ima munja?
I ... zašto se kaže gromobran, a ne munjobran?

Odmori se Foto!
Upravo sam pročitala odluku Fota da se povuče s bloga! Blog sa "Zaustavljenim vremenom" nije obrisao (blog možete pogledati, ako kliknete na link sa lijeve strane ekrana). Zanimljive, lijepe i simpatične male sličice ostale su da nas podsjete na prolaznost vremena. Nadam se da će se Foto odmoriti i vratiti se na blog. A ako ipak ne, ne mogu a da mu ne kažem:
Hvala ti Foto! Na prekrasnim sličicama kojima si mi uljepšavao svaki dolazak na blog!

NOĆ
U ovaj kasni sat, sjedim i uživam u samoći!Hard je u noćnoj. Potočnica kod bake. Sutra radim poslijepodne.Natočila sam si malo čokoladnog likera, zapalila cigaretu i odlučila provesti još malo vremena za kompom na netu…Uz put sam virnula na sat… da kasno je!Ma ne idem još spavati!Uživat ću još malo u miru i tišini.Tišina…Prava pravcata tišina…Nema buke prometa, lupanja vratima lifta, dreke pijanih prolaznika i nabrijanih adolescenata, svađe susjeda, glasno uključene televizije negdje u zgradi… Povremeno, niz ulicu prođe ralica, lagano, bez buke. Svi su prozori na okolnim kućama i u stanovima u mraku. Svi već spavaju!
Mir i tišina!
Osluhnuh još jednom!
Divno je!

Ok... ipak počinjem s dizanjem iz pepele.
Prvo sam nadopunila komentare objavljene na postu od 16.01., pa ću pomalo i sve ostalo.

...slikice mi se ne da vraćati...

možda se upustim u ponovno kopiranje onog što je bilo... al ne danas...