Snijeg je padao.
Mokre, ogromne pahuljice pokrivale su njegovu kapu, šal, jaknu. Cipele koje je nosio propuštale su i noge su mu odavno bile mokre. Zeble su, kao i ruke koje je bespomoćno pokušavao ugrijati u dubini šupljih džepova.
Zima je. «Kako li je kod kuće?» mislio je. «Da li je upalila grijalicu, ili opet leži pijana pod zakrpanom dekom?»
«Sigurno nema ništa za jesti. Jučer je zapila zadnje novce od plače koju sam prije dva dana dobio. Što da radim? Možda bih trebao skrivati novac. Sva liječenja i svi razgovori ne daju rezultata. Što da radim? Umoran sam, ooh, kad bi samo ovaj snijeg prestao padati.»
Hoda. Više niti ne osjeća ruke i noge. Jakna je mokra. Sad ga zebe za ramena i leđa. «Samo da dođem kući.»
Korak po korak. Još malo. Jedna ulica lijevo, pa do semafora i već se vidi krov male kućice s još manjom okućnicom. Snijeg pada i pada. Kao da padaju kamene gromade na njegovo tijelo. Prilazi i gleda kućicu u mraku. Ništa se ne čuje dok smrznutim prstima pokušava izvaditi ključeve ih hlača.
Ulazi.
Uzdah olakšanja ispunja mu dah, dok skida mokre cipele. Zabrinute misli vrte mu se glavom. «Gdje je?»
Ulazi u kuhinju. Uključi svjetlo. Prazno. Ničega nema. Baš ničega. Stol, stolice, ormarići, štednjak nisu više tu. Gleda ostatke prašine u kutu gdje je stajao mali neispravni frižider. Na dasci ispod prozora uoči zaprljanu i zgužvanu kovertu. Oprezno joj prilazi i još ju opreznije uzima u ruke. Pismo.
«Otišla sam. Nisam više mogla ovako. Našla sam novi dom. Ne traži me. Uzela sam sve što je moje. Ne traži me, neću se vratiti.»
Čita. Opet i opet i opet. Gleda poznati rukopis, gotovo nečitljiv, ali on ga razumije. «Otišla je s njim. Otišla je…. Otišla…….»
Čita. Opet i opet i opet. «Otišla je» dopire mu do svijesti. Sjedne na pod ispod prozora, zagrli pismo promrzlim dlanovima i zaplače.
|
