Level Up

za d.s.o.
Razmišljam, po tisućiti puta, jesu li komentari na postovima važni ili ne.
Nisam tip, koji će na svakom blogu kojeg čitam, za svaki novi post, ostaviti svoj komentar ili mišljenje.
U postu mora biti "nešto" što će me pokrenuti na pisanje, inaće uglavnom promislim o onome što sam pročitala i ako reakcije nema, neću komentare niti pisati. Neki puta su moja razmišljanja takva da bih mogla napisati stranice, a to mi se (uglavnom) ne da.
Ponekad ipak ostavim kojeg smajlića ili pozdrav, znam da poneki blogeri to ne vole, molim nek se ne ljute.

Hvala vam na komentarima koje ostavljate na ovom blogu!!!

Stiže
stiže
stiže
stiže...... (zamislite me kako skakućem po stanu i nestrpljivo gledam na sat)
Za desetak minuta grlit ću i ljubit svoju najnajnajnajPotočnicu!

Sad me napadaju i u vlastitom stanu... grrrrrrrr!!!! Idem uključiti Raid!

Izgleda da ću ipak morati provesti generalno sređivanje svog kompa... počeo je kašljucati, zbrčavati programe, mrduljiti i izmotavati se u nekim jednostavnim zadacima.... hm...
jel mu došo kakav virus il je pozvizdio od ovih vrućina il od sati i sati igranja igrica... ma tko će ga znti...
možda mu poslje velikog pospremanja bude bolje... vidjet ću

Da, da!
Potočnica je još na moru, a ja sam se konačno opustila i odmaram se.
Odmaram se od "mama" uloge. Dobila sam vremena da se okrenem sebi, da se zabavljam na svoj način, da nisam vezana nikakvim obavezama niti dužnosima.
Uživam!

Ne smatram to sebičnim, ali trenutno mi odgovara da Potočnice nema kod kuće. Da Hard i ja budemo malo sami, malo svoji, samo za sebe.
Posjete se redaju, izlasci, šetnje, zajedničko igranje na kompu... sitnice za koje rijetko imamo vremena.

Hvala, vam na riječima podrške, da sam dobra mama! Kad unatrag čitam svoje postove o Potočnici, vidi se uvijek "med i mlijeko", nisam još nikad pisala o danima kada me dovede do ludila, kad viknem na nju, kad je tvrdoglava, kad se sa mnom svađa, kad me naljuti da bih mogla puknuti... o tome i sličnim situacijiama ne pišem. One me same po sebi ljute i kada bih i o njima pisala samo bih se ponovno loše osjećala.

Imam još par dana do njenog povratka!
Iskreno: jedva čekam da se vrati, iako mi je trenutno lijepo bez nje!

... Potočnice.
Čule smo se, tj. jedva smo se čule, jer je oko nje bila vika i cika djece na palži, dok smo razgovarale.
Hvalila se kako roni i pliva i kao se zeza s drugom djecom. Hvalila se kao joj je krasno bilo u discu, no ipak je na kraju željela da ju opet nazovem.
Teta S. kaže da je vesela i da im je lijepo, da nema problema... pokušavam se uvjeriti da je to tako, no vjerujem da Potočnici nedostaju Mama i Tata, osjetila sam to u njenom glasu.
Sutra se opet čujemo. Nadam se samo da neću svojim stalnim zivkanjem (jedanput dnevno) kod nje izazvati povećanu tugu i potrebu da ide kući.

Prošli tjedan smo bili u velikom spremanju.
Ne, nismo uređivali sobe, nismo sređivali stvari, već smo se pripremali za ljetovanje. Tj. pripremala se Potočnica.
Bile smo u šopingu… birale badiće, ručnike, kremu za sunčanje, haljinicu za disko, pribor za maskembal i još štošta drugo.
Jučer je Potočnica, s djecom iz vrtića, otišla na ljetovanje. Sedam dana bez Mame i Tate. Uzbuđenje je bilo veliko, ali smo uspjeli savladati sve pripreme i pakiranje bez problema.
Ovo je prvi puta da Potočnica ide nekud bez nas, bez Baka i Dede, bez Teta. Odlučili smo da joj omogućimo jedno takvo ljetovanje, neka se dijete zabavi sa svojom ekipom. Nadam se da će nešto i naučiti, da će se još malo osamostaliti i da će joj biti lijepo.
Osjećaji su mi podijeljeni i kad smo se jučer pozdravljali, suzdržavala sam suze i tugu. Brinem se koliko sam i radosna. Kako će Potočnica bez mene, hoće li biti problema, kako će Voditeljica prepoznati sve njene male znakove tuge, brige, straha, nesigurnosti… Veli mi Hard da pretjerujem i da će sve biti u redu. Razum mi govori da je on u pravu, ali srce treperi do brige. I kad su jučer poslijepodne na radiju objavili da je grupa sretno stigla, suze su mi potekle niz lice. Htjela sam ih odmah zvati, ali Hard veli «Ti si luda. Pa pusti ih neka se smjeste, neka se sami organiziraju, najmanje što Potočnici sada treba je čuti tvoj glas.» Nisam nazvala, ima Hard pravo, no jutros nisam odoljela.
Veli mi Voditeljica da je Potočnica vesela, da se baš mažu kremama za sunčanje i da idu na kupanje. Potočnica se javila i ponosno mi rekla kako je dobila krevet na kat i kako je dobro spavala i ajde bok… mi sad idemo na plažu.
Hvala Bogu da je tako.

umorna sam
oči mi se sklapaju dok pokušavam pročitati još samo ovaj post...
Potočnica spava, Hard je u nočnoj, na CDu neka lagana glazba, ma idealni uvjeti za zujanje po netu...
Umorna sam...
oči mi se sklapaju
sutra opet jutarnja
Laku noć!

Izgleda mi ponekad da se nikad neću naučiti kako komunicirati s ljudima. Žurim, ne razmišljam, htjela bih probleme, situacije, odmah razriješili i naravno… brbljam, brbljam, brbljam. Uopće ne razmišljajući da to što govorim ne postiže cilj da se samo više zakopavam u «živo blato» riječi, objašnjenja… I opet ne ostvarim cilj i ispadnem klepetuša koja ne zna što hoće.
I dobro znam da je «šutnja zlato».
I opet mislim «Drugi puta ću paziti!», sve do drugog puta…
Bilo bi mi bolje da lupam glavnom o zid.

Danas smo Potočnica i ja imale pune ruke posla. Izrađivale smo životinjice od papira. Printale smo, rezuckale, lijepile, smijale se i zabavljale.
Sada njenu sobu ukrašavaju pingvin, panda i dvije mace... sve izrađeno od papira. U pripremi su još pesek i ribice... no to ćemo ostaviti za neko sljedeće poslijepodne.
Modele smo našle na stranici 3D , pogledajte, možda i za sebe nađete nešto zanimljivo i poigrate se s papirom.

Ahh... izgleda da loši dani prolaze... jučer i danas probudila sam s osmijehom na licu!
Pijem kavicu i smišljam kako da se danas odmorim ;)

xxx
Mislim da ću ipak vratiti svoju listu blogova u box. Možda večaras... :))

xxx
Po stanu mi leti ogromna muha... nemrem ju nikako nagovoriti da izađe van...

P.S. Ostaje mi još mogućnost da kupujem ono crno, mjehuričasto piće i gledam ispod čepa...

Nisam uspjela dobiti kartu za koncert, a sad ih preprodaju po turbo cijeni...
Rado bih otišla na koncert, ali preprodavačima ne dam niti lipe za taj gušt!

Željela bih pisati nešto veselo, nešto zabavno, nešto šaljivo… ali ne ide!
Željela bih se osloboditi briga, razmišljanja, planiranja, odlučivanja… ali niti to ne ide!
Željela bih se odmoriti, opustiti, ne misliti ni na šta… niti to ne ide!
Željela bih ovdje ispisati sve svoje misli, tajne, dileme… no još uvijek to ne mogu učiniti!
Opterećena sam s tisuću razloga zašto nešto ne napisati, ne izreći, ne otvoriti se… i tako guram dalje i dalje i dalje… i lijepo mi govori Anči… pusti sve to van iz sebe… pusti, isplači, izgovori… ali meni to ne ide… znam da bi mi pomoglo… ali kočnice koje sam si postavila su prečvrsto zagrizle i ne puštaju…
Ne puštaju…
Blokirane su…
I tako guram dalje…
Ljudi mi govore, dobre savjete daju, a ja ih guram od sebe, praveći se da je sve u redu. Nabacujem osmjeh na lice i guram dalje… po svom… a duša mi vrišti… hoće van, na slobodu, hoće se otrgnuti kočnicama… a one ne daju… a razum govori… «Pa daj kreni već jednom. Izbaci to nezadovoljstvo van, baci ga kao što bacaš smeće.»
I taman kad krenem... kočnice ne daju...
Kad ću konačno nači način da se odblokiram?????????????

Nekih davnih dana imala sam naviku izračunavanja bioritam za svaki mjesec. Čak sam i Hardu računala dobre i loše dane, crtala grafikone.
Ne mogu se sjetiti zašto sam prestala. Danas sam preslagujući knjige naišla na knjigu o bioritmu.
Gle, gle... pa koliko dugo nisam izračunala svoj bioritam.
I tako... sad znam što je razlog mojoj lošoj volji, nezadovoljstvu, brizi, tuzi... loši dani... Fizički i Emotivno sam u totalnom minusu, a upravo je danas Intelektualni 0-ti dan i ide u minus.
I tako to traje do 10.6....

Ide crnac pustinjom
ide danima, žedan, umoran, klipše... ali ide dalje
Odjednom do njega dođe vila i odluči mu pokloniti tri želje.
Želio bih da me cijelog obljeva voda, da se kupam u njoj! reće Crnac prvu želju.
Želio bih da sam bijel! reće drugu, a vila se samo osmjehne i upita ga za treću.
Želio bih da gledam pice po cijeli dan!
puuufffff
i vila ga pretvori u zahodsku školjku