|
Prošli tjedan smo bili u velikom spremanju.
Ne, nismo uređivali sobe, nismo sređivali stvari, već smo se pripremali za ljetovanje. Tj. pripremala se Potočnica.
Bile smo u šopingu… birale badiće, ručnike, kremu za sunčanje, haljinicu za disko, pribor za maskembal i još štošta drugo.
Jučer je Potočnica, s djecom iz vrtića, otišla na ljetovanje. Sedam dana bez Mame i Tate. Uzbuđenje je bilo veliko, ali smo uspjeli savladati sve pripreme i pakiranje bez problema.
Ovo je prvi puta da Potočnica ide nekud bez nas, bez Baka i Dede, bez Teta. Odlučili smo da joj omogućimo jedno takvo ljetovanje, neka se dijete zabavi sa svojom ekipom. Nadam se da će nešto i naučiti, da će se još malo osamostaliti i da će joj biti lijepo.
Osjećaji su mi podijeljeni i kad smo se jučer pozdravljali, suzdržavala sam suze i tugu. Brinem se koliko sam i radosna. Kako će Potočnica bez mene, hoće li biti problema, kako će Voditeljica prepoznati sve njene male znakove tuge, brige, straha, nesigurnosti… Veli mi Hard da pretjerujem i da će sve biti u redu. Razum mi govori da je on u pravu, ali srce treperi do brige. I kad su jučer poslijepodne na radiju objavili da je grupa sretno stigla, suze su mi potekle niz lice. Htjela sam ih odmah zvati, ali Hard veli «Ti si luda. Pa pusti ih neka se smjeste, neka se sami organiziraju, najmanje što Potočnici sada treba je čuti tvoj glas.» Nisam nazvala, ima Hard pravo, no jutros nisam odoljela.
Veli mi Voditeljica da je Potočnica vesela, da se baš mažu kremama za sunčanje i da idu na kupanje. Potočnica se javila i ponosno mi rekla kako je dobila krevet na kat i kako je dobro spavala i ajde bok… mi sad idemo na plažu.
Hvala Bogu da je tako.
|
