Izgleda mi ponekad da se nikad neću naučiti kako komunicirati s ljudima. Žurim, ne razmišljam, htjela bih probleme, situacije, odmah razriješili i naravno… brbljam, brbljam, brbljam. Uopće ne razmišljajući da to što govorim ne postiže cilj da se samo više zakopavam u «živo blato» riječi, objašnjenja… I opet ne ostvarim cilj i ispadnem klepetuša koja ne zna što hoće.
I dobro znam da je «šutnja zlato».
I opet mislim «Drugi puta ću paziti!», sve do drugog puta…
Bilo bi mi bolje da lupam glavnom o zid.
Post je objavljen 15.06.2005. u 18:22 sati.