nedjelja, 15.05.2005.

Rastanci...

Plakali smo svi. I djeca i mame i tate i tete… jer na završnoj smo se svečanosti oprostili od vrtića, od zajedničkih druženja, izleta, igre i smijeha.
I iako smo se Potočnica, Hard i ja već jednom oprostili od vrtića kad smo selili, bili smo pozvani i na ovu «službenu» svečanost. Potočnica je u toj grupi provela punih 6 godina – kako su samo brzo prošle!!!

Visoko, visoko, do neba
Jer sunce ti pruža svoj dlan
Veselo poći ti treba
Već prošao je vrtićki san

Pruži mu ruke smjelo
Koraka kreni laka
U idućem snu te čeka
Vesela družba đaka

Neka te smijeh i radost
Kroz cijeli život prati
Neka te smijeh i radost
U vrtićke dane vrati

I neka tvoja sreća
Svakim danom bude
Veća, veća, veća…

Marija Cikojević-Klasić

| 18:06 | Piši! (2) | ... na papir? | #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.